Nevena Martinović
PREOBRAŽAJI PRIRODE (I) UMETNOSTI
O STVARALAŠTVU ANDREE IVANOVIĆ JAKŠIĆ
Topao vazduh, ugrejan od peći koja se ne gasi, ispunjava prostor umetničinog ateljea. Polegli ili uspravljeni, tek začeti ili gotovo rođeni, masivni objekti nabrekli od materije, naizgled miruju u svom skrovištu i prepuštaju se sporom delovanju elementa vazduha. Tu, u radnom prostoru Andree Ivanović Jakšić, ušuškanom u sporednoj ulici malog grada, događa se zagonetka stvaranja – prirodni proces postaje alhemijski. Vazduh izvlači vlagu iz nagomilane oblikovane tvari i timе istovremeno stvara umetnost. Zadužen za njihovu postojanost, kada ih sasvim isuši i očvrsne, vazduh prepušta Andreine nesvakidašnje apstraktne reljefe narednim etapama oblikovanja. Čitave nedelje, pa i mesece,umetnica provodi u radu na jednom od svojih objekata-slika. U tom dugom i fizički zahtevnom procesu ona uspostavlja odnos sa prirodom kao živim entitetom kome oseća da i sama pripada. Iz takvog odnosa proističe umetničino poverenje u prirodu kao saradnika – strpljenje prema vazduhu koji radi sporo, kao i najveće poštovanje i pažljivostprema vatri koja donosi najdublje transformacije u njenom radu. Od najranijih umetničkih koraka oslonjena na nagonsku i kontemplativnu vezanost za prirodu Andreina stvaralačka ličnost pronalazi ispoljenje tek u dinamičnom simbiotskom odnosu sa materijom prirode. U toplom vazduhu svog ateljea, natkriljena nad poluosušenim objektom, ona oseća da je ta tvorevina jednako umetnička koliko i organska. Da ju je jednako oblikovala njena promisao i njen potez koliko i (ne)vidljive prirodne sile koje operišu na skrivenom molekularnom nivou.
***
Već u prvim postdiplomskim godinama, umesto da svoju stvaralačku energiju kanališe postojećim slikarskim sredstvima, mlada umetnica počinje da istražuje izvan granica tradicionalnih umetničkih disciplina i njihovih medija. U traganju za pravim načinom opredmećenja svoje vizije Andrea iznalazi sopstvenu materiju, tehnologiju i postupak, igrajući se spontano i slobodno u međuprostoru koji odvaja i povezuje sliku/crtež i skulpturu/reljef. Tada nastaju radovi na papiru koji odbacujuosnovne postavke crteža – na kojima ne samo da ništa nije nacrtano, već nema ni tragova crtačkog postupka i alata. Čak je i pojam „radovi na papiru“ krajnje uslovan jer je papir samo polazište u građenju jedne drugačije podloge. U pojedinim grupama radova iz ciklusaIzmeđu nade i beznađa (2004-2005) i Filozofiranje čekićem (2005-2006) Andrea umesto hartije za crtanje pravi podlogu od smese ukvašenog i poludekompostovanog papira da bi od nje, slojevitim nanošenjem i postepenim sušenjem, izgradila osnovu nevelike debljine ali izuzetne čvrstoće.Takva podloga (ali i druge znatno fragilnije) postaje nosilacnaglašeno fizičkih akcijasprovedenihneslikarskim sredstvima – udaranje čekićem (Filozofiranje čekićem), bušenje i zagrebavanje (Žrtva, Pobunjenik), paljenje i sagorevanje (Sagorevanje). U narednim godinama, u okviru ciklusa Usavršavanje veštine postojanja(2008-2010)umetnica unapređuje stvaralački proces primenom sličnih tehnologija i procedura na platna velikih dimenzija čime nastajuhibridne slike-objekti. U njihovom kosturu nalazi se platno na blind-ramu, a pozicija iz koje komuniciraju jednako sa umetnicom i publikom frontalna je kao i kod slike. Međutim,osobenošću svoje geneze (korišćenjem neslikarskih materijala i procedura), naglašenom strukturom materije i nagoveštenom trećom dimenzijom (debljine od 6 do 10 cm) ovi radoviiskoračuju iz diskursa slikarstva i nameću se svojom objektnošću.
Ciklusi radova na papiru Filozofiranje čekićem i slika-objekata Usavršavanje veštine postojanja pripadaju zajedničkoj fazi, može se reći i prvoj velikoj fazi Andreinog radau kojoj se jasno raspoznaju dva dominantna stvaralačka principa.Jedanse odnosi na proces stvaranja: umetničko delo nastaje kao rezultat umetničkog delovanja. Ideja ili stanje kao sadržaj rada opredmećujuse umetničinom akcijom. Drugi princip se odnosi na delo kao umetnički objekat – ono nije samo posledica delovanja već je predodređeno da bude tragideje i umetničkog iskustva. Grupa radova na papiru Filozofiranje čekićem i grupa slika-objekata zbirno nazvana Voli svoju sudbinu (svaki od tri rada uključuje distinktivne pojmove: „Dišem“, „Krvotok“ i „Kosmos“)nastaju kao proizvod akcije u kojoj počiva puna Andreina koncentracija i koja jeste osnovni oblik ispoljavanja stanja u kome se umetnica nalazi. Silovit udarac čekića o beton na koji je postavljen papir(Filozofiranju čekićem) ili smireni i koncentrisani ubodkoji probija tkivo podloge (Voli svoju sudbinu) – sprovedeni u repetitivnom postupku– ovi potezi jesu osnovni iskaz Andreinog egzistencijalnog trenutka. Vodeća uloga same akcije, i to neestetskog isvakako neslikarskog karaktera, uvodi performativnu dimenziju u Andreinu umetnost. Ona sama ne skriva naklonost prema performansu, od Jozefa Bojsa do Marine Abramovič, zbognjegovog stavljanjajednakosti između umetnosti i života. Filozofiranje čekićem jeste otisak sirove životne energije, koja se neizdrživo i nezadrživo manifestuje udarcem. Umesto verbalnim ili vizuelnim formama koje ju zatvaraju u apstraktne semantičke okvire, Andrea traži od sopstvene kontemplativne prirode da ostavi fizički trag i donese realnu promenu u njenom postojanju. Da ideja udari. Da rupa i ogrebotina postanu ne samo metafora već realni trag ideje u čulnom prostoru. Da se filozofska načela spuste iz teorijskog oblaka i neopozivo počnu da se žive. Papir položen na beton o koji umetnica udara čekićem jeste lakmus traka koja beleži koncentraciju buntovne energije. Poderotinama, ogrebotinama i rupama na njemu akcija ispisuje ultimatum postojanju. Slika-objekat Voli svoju sudbinu-dišem (mada se za primer mogu uzeti i druga dva rada iz iste grupe) prethodnom radu je bliska kakovizuelno (podloga koja je celom površinom izbušena sitnim rupama)tako i konceptualno, s obzirom na to da je proces stvaranja sproveden kao akcija i doživljen kao iskustvo.Međutim ovaj rad nosi dijametralno suprotnu energiju – stabilnu, kanalisanu i osvešćenu. Umetnica se u sesijama posvećuje sporom bušenju rupa u podlozi. Ponavljanje istog postupka u kome je celokupna koncentracija sabrana u nekoliko jednostavnih poteza uvodi u stanje meditacije, odnosno osvešćivanja sopstvenog disanja (Dišem) i otkucaja srca (Krvotok) – sopstvenog prisustva (Kosmos). Ovaj proces pretvara umetničko delo u meditativno utočište, u prostor samootkrivanja, na sličan način na koji to postiže Marina Abramović svojim performansom Brojanjepirinča. RadoviVoli svoju sudbinuukazuju na prelazak iz ekstrovertirane, brutalne i pobunjeničke energije koja je metafora aktivnog principa, delovanja i kretanja(u Filozofiranju čekićem) – u usporeno stanje ne-delanja u kome se čovek jednostavno „gleda kako postoji“[1].Naslov čitavog ciklusaUsavršavanje veštine postojanja upućuje na izgubljenost čovekovog dodira sa sopstvom.U vrtlogu stalnog delanja, između automatskih svakodnevnih aktivnosti i svesnog ispunjavanja zacrtanih ambicija, između imperativa stalnog kretanja kroz vreme i prostor, alii sveobuzimajućeg virtuelnog življenja–čovekova svest o sopstvenom postojanju i prisustvu biva odložena, neretko nažalost i ukinuta. U Andreinom slučaju, umetnost jeste meditativni proces – ona je ta veština kojom se umetnica zaustavlja, odbacuje omotač vremena-brzine-angažovanosti i ostaje ogoljena pred sobom. Na trenutke se čini da je složena procedura izvođenja Andreinih radova podsvesno inicirana njenom dubokom potrebom za trajanjem, za dugim i sporim procesom koji joj pruža vreme i okolnost da se iz svakodnevice ponovo spusti u sebe. Stoga, tri rada Voli svoju sudbinu jesu vizuelni manifest meditativne uloge umetnosti u Andreinom stvaralaštvu.
Proces stvaranja umetničkog dela, kao što smo videli, za umetnicu jeprvenstveno iskustven, a posledično realizacion. Međutim, kroz radove na papiru kao što su Žrtva(2005), Pobunjenik(2005-2006) ili Sagorevenje(2005-2006), a posebno u slikama-objektima kao što su Privid(2008-2010) i Vrač(2008-2010)taj proces je duboko skopčan sa umetničinim rukovanjem materijom iz prirode. Tu materiju Andrea koristi kao tkivo u kome iskustvom akcije ostavlja trag – realizuje umetničko delo kao otisak ideje u prirodnoj tvari. U složenoj upotrebi prirodnih materijala (drveta, papira, pamuka), elemenata prirode (vode, vatre i vazduha) i prirodnih procesa (kvašenja, sušenja, sagorevanja, raspadanja), razlikuju se postupak građenja podloge i proces njenog „narušavanja.“ Odnos podloge i traga, karakterističan za klasičan medij slike, bivasuštinski izmenjena time što trag ne ostaje na površini podloge, već se utiskuje i postaje uzrok njene unutrašnje strukturalne transformacije. Načinjena od prirodne materije, podloga se ponaša kao živa tvar i ne samo da pruža otpor već i reakciju na Andreine poteze – udarce, bušotine, posekotine, sagorevanja. Naposletku nastaje umetnički objekat kao svojevrsno ožiljno tkivo. Ožiljak, izraz koji sama umetnica rado koristi, međutim nije shvaćen kao posledica bolnog iskustva, baš kao što ni naizgled agresivni postupci nisu predumišljeni kao povređivanje. U pitanju je opredmećenje umetničinog promišljanja o postojanjui to kroz postupak kojim se reinvenira sam život. Dobar primer su radovi na papiru naslovljeni Žrtva, na čijem tragu je potom nastala i slika-objekat Vrač. U srži ovih radova u kojima je podloga sirovo razgrebana u različitim pravcima leži Andreino promišljanje o fenomenu žrtvovanja kao jednom od vidova najdublje transformacije u životu čoveka. Vizuelni pokretač ove kontemplativne preokupacije bila je istrošena kuhinjska daska za sečenje koja je svoj oblik i boju promenila usled bezbrojnih ureza, udaraca i životinjsko-biljnih sokova kojima je godinama natapana. Na tom starom parčetu drveta kasapljenoje meso, pripremani porodični obroci i praznične trpeze za koje se u paganskim religijama uvek vezuje ritualno žrtvovanje životinja ili biljaka. Žrtva uvek podrazumeva trpljenje kao zalog preinačenja lošeg u dobro, tegobnog stanja u blagostanje, gubitka u dobitak, pogreške u iskupljenje. U religiji – žrtva jeste verovanje u praksi, ono koje u krajnjoj instanci vodi u najviši oblik transformacije – život posle smrti. Žrtvovanje Bogo-sina od strane Bogo-oca, odnosno žrtva koju Hristos podnosi jeste središnji događaj hrišćanske istorije – onaj koji donosi spasenje i večni život čitavom ljudskom rodu. No, žrtva je u Andreinoj perspektivijednako ona u životu običnog čoveka – kontinualno oduzimanje manjeg ili većeg dela sopstva zarad dobrobiti drugoga. Mehaničke ogrebotine u podlozi Žrtve ili one nastale kontrolisanim spaljivanjem materije u Vraču jesu mesta na kojima je razgradnja preinačena u stvaranje, na kojima se podloga transformiše u umetničko delo. Žrtvovanje stabilnosti, sklada, celovitosti jeste put sazrevanja, a ožiljak nastao u tom samonarušavanju zapravo je mesto rađanja identiteta – bilo kao autentičnog dela umetnosti ili kao čovekove ličnosti.
Nova faza u stvaralaštvu Andree Ivanović Jakšić nastaje sa ciklusom radova Čovek je priroda kome pripadaju i najnovija dela nastala tokom 2019. i 2020. godine. U slikama-objektima iz prethodnog ciklusa Andrea je stvarala utiskujući svoj potez i akciju u podlogu. Podloga je u tim radovima uvek u položaju prirodnog entiteta koji trpi, a čija transformacija se događa u dubini strukture, u samom tkivu, ostajući percipirana plošno, nalik koži ili kori drveta. Andrea je ta koja menja tkivo prirode svojim delovanjem – akcijom koja, kao što smo već videli, za umetnicu ima veoma važnu ulogu kao proces samoispoljavanja i samospoznaje. U grupi radova koje stvara od 2012. godine umetnica izlazi iz dominirajućeg položaja spram podloge i uspostavlja ravnopravan odnos sa materijom.Posledično ono što je bila mestimično zaravnjena podloga i ponašalo se kao sloj prirodnog tkiva sada postaje duboki reljef i ponaša se kao organ ili telo. Otuda je za radove iz druge velike faze Andreinog rada, koja i danas traje, pravilnije koristiti odrednicu objekat-slika. Unutrašnji oslonac i dalje je nategnuto platno, rad se i dalje primarno posmatra sa frontalne pozicije (mada zbog igre svetla i senkiu dubokom reljefu zahteva kretanje posmatrača do samih ivica). Međutim, iako nije slobodnostojeći objekat umetnica ga modeluje u materiji i istiskuje u prostor, kako ispred nevidljivog kostura blind-rama tako i izvan njegovih bočnih ivica, stvarajući nepravilne i fluidne granice između rada i prostora. Na ovaj način utisak o objektnosti rada – njegovoj reljefnoj strukturi, izraženoj masivnosti, zasićenosti materijom -postaje vodeći element u definisanju prirode radova iz ciklusa Čovek je priroda. Rukujući velikom količinom prirodne smese koju sama pravi, nanosi, oblikuje, suši, ponovo kvasi, remodeluje, ponovo sporo i dugo suši,kontrolisano pali i sagoreva, brusi – Andrea sa materijom uspostavlja svojevrstan sparingpartnerski odnos. Kao živa tvar pod uticajem živih procesa, prirodna materija je nepredvidiva a manipulacija njomepretvara se u naizmeničnisukob i usaglašavanja njene i umetničine ćudi. „Imam utisak kao da sam u sukobu sa izraženo animalnom energijom. Kao da se borim sa snažnom životinjom u materiji, ili u sebi“[2] – opisala je umetnica svoj svakodnevni doživljaj u procesu rada na najnovijem objektu-slici, koga je naslovila Opstanak(2019-2020). Naposletku strpljive ali intenzivne borbe, međusobnog otimanja i prepuštanja, nastaje delo kojim umetnica više ne upisuje sebe u tkivo prirode već postaje stvaralac jednog novog entiteta prirode u prostoru umetnosti.
Na početku ovog umetničinog prodora nalazi se rad Žig(2012-2013) kao prelazni oblik između slike-objekta i objekta-slike. U segmentu rada koji je uokvirujućiumetnica pravi ureze, pukotine, bušotine, ispune. Taj „narušeni“ deo jeste metafora života oblikovanog iskustvima, iz čijih ožiljaka izrasta memorija[3] kao identitetska odrednica čoveka. Za razliku od okolnog tkiva, „memorijska ploča“, u središtu objekta, nastaje građenjem, a ne razgradnjom – njena suptilnareljefnost nastaje minucioznim dodavanjem i modelovanjem materije, baš kao što se sećanja umnožavaju i zbijaju u intimnu istoriju čoveka. Ona je prolazni događaj transformisan u vrednost ili pak traumu, življenje preinačeno u karakter – ožiljak pretvoren u žig.
Paralelno sa Žigom i Memorijom(2012-2013) Andrea započinje rad na objektu-sliciČovek je stvaralac(2012-2015) sa kojim zakoračujeu drugu fazu svog rada ipunu stvaralačku zrelost. Sama umetnica je definisala svoju energiju tokom stvaranja rada kao natalnu energiju, pa nošen njome celokupan umetnički proces, a zatim i konačno delo, jednako na fizičkom i simboličkom nivou, upućuju na sporo klijanje i veličanstveno rađanje života. Umetnica koristi zavoj kao osnovnu gradivnu materiju rada, jer se tanka pamučna tkanina povezuje sa graničnim područjima života – bebe se uvijaju u pamučne pelene po dolasku na svet, gaza i zavoj su zaštitna omotnica na mestima povrede tela, konačno pojedini posmrtni rituali poput mumificiranja podrazumevaju upotrebu slične tkanine. Iscepane na bezbrojne trake, kvašene i gužvane, umetnica tanke zavoje nejednako i nepravilno uvija i slaže sporo i slojevito.Iz tog dugog procesa izrasta masa koja svojom strukturom deluje kao da se kreće iznutra, te da je to dinamično unutrašnje zbivanje pomera nalik velikom talasu ka i od ovalne forme u samom središtu rada. To ovalno, glatko i svetlo, gotovo isijavajuće polje, nalazi se u centrukoliko forme toliko i sadržaja ovog objekta-slike.Iako je Andrein rad od samih početaka krajnje apstraktan i nenarativan, vizuelne asocijacije ponekad, uz oprez i svest da nisu ključne za razumevanje, ipak mogu dati početno usmerenje. Otuda asocijacije na jaje (kao inkubatora života) ili na događaj oplodnje jajne ćelije na mikroskopskom nivou ili pak na zigot utonuo u meko i sigurno tkivo materice gde nastavlja svoj razvoj u embrion – sve su to asocijativna polazišta koja nisu bila početna ideja same umetnice, ali koja vezanošću za ideju stvaranja i rađanja života postavljaju posmatrača u pravilnu poziciju spram ovog rada. Izvesnu pomoć u odgonetanju mogu nam pružiti pojedina saznanja o umetničinom postupku rada. Najpre delo se od samog početka gradi i razvija oko središnjeg ovalnog polja, koje dakle ne nastaje kao praznina koju materija oblikuje svojom koncentracijom, već naprotiv od kojeg i oko kojeg se materija nagomilava i raste. U samom začetku rada, podloga (takođe napravljena od materije) koja je u ravni sa centralnim poljem i okružuje ga ima crnu, gotovo ugljenisanuboju. Kroz vreme, umetnica je parcijalno i slojevito prekrivasvetlom trakastom masom od koje oblikuje reljef nalik rastućem i pulsirajućem organu. Dakle, kroz sam rad, Andrea prolazi etape koje nisu samo mehaničke i proceduralno uslovljene već jednako simboličke. Pokretač transformacije crne ravne podloge kao nematerije u složeni žiličasti sistem svetle i žive materije, odnosno transformacije tame u svetlost, predstavlja to središte koje nastaje prvo i ostaje nepromenjeno do kraja. U procesu svog nastanka objekat-slika Čovek je stvaralacsimulira udahnjivanje života u materiju– metafizički događaj koji na makrokosmičkom nivou predstavlja stvaranje sveta i prirode, ali i čoveka kao njenog neodvojivog dela (otuda su prethodno pomenute asocijacije opravdane). Na mikrokosmičkom nivou, na koji referiše i naslov rada, sam čovek preuzima kormilarsku ulogu u ovom ontološkomzbivanju koje se u umetničinom slučaju ostvaruje u polju jednako umetnosti i roditeljstva.
***
Iako po prirodi umetničkog procesa i konačnog rada ciklus Čovek je priroda predstavlja novi korak, dalji razvoj i sazrevanje u stvaralaštvu Andree Ivanović Jakšić, on je međutim, na konceptualnom nivou izvan ovako linearne percepcije umetničinog razvoja. Zajedno sa ostatkom njenog opusa on pripada jedinstvenom korpusu ideja koje su kao životna filozofija ustalnoj umrežavajućoj i prožimajućoj cirkulaciji. Naslovi Andreinih radova i ciklusa neposredno svedoče o dubokoj ukorenjenosti njene umetnosti u traganju za odgovorima na večna pitanja o postojanju, o prirodi čoveka i sveukupnog života kome pripadamo. Nazivi radova su ravnopravni segment umetničinog autorstva – nikada nisu birani naknadno niti nasumično, već se kristališu tokom procesa rada i dobijaju krajnji izraz zajedno sa delom. Po ugledu na filozofe kojima je njen pogled na svet najbliži – pre svih Heraklita i Lao Cea, ali i Ničea kao i pesnika Vita Markovića –Andrea svojim radovima daje naslove kratkih formi nalik poetskim komentarima jezgrovitog i slojevitog smisla.Za pojedine radove iz svojih ranih serija objekata Um-san-smrt(2005)i Biti čovek (2006-2007)[4]umetnicaje vezala konkretne citate iz Heraklitovih Fragmenata[5] što je, ispostaviće se u kasnijem radu, bio pouzdan putokaz ka filozofskom diskursu kome pripada njena misao. Radi se prevashodno o heraklitovskim ontološkim i kosmološkim postavkama, među kojima je za Andrein rad od posebne važnosti ideja o promeni kao zakonitosti postojanja, shvaćenoj istovremeno kao smena i preobražaj. Neodvojivo od nje jeste načelo da se „harmonija sveta sastoji iz suprotnih težnji“[6] na čijem se odnosu – sukobu, saglasju i smeni – temelji sam život.
Vratnice kontemplativnog odnosa prema stvarnosti u Andreinom životu širom je otvorila prva velika prekretnica u njenom sazrevanju – nagli i trajni prekid veze sa mestom rođenja i odrastanja. Andreina porodica našla se među izbeglicama iz Hrvatske u Jugoslovenskom građanskom ratu, a zajedno sa njima jedanaestogodišnja devojčica zauvek je napustila fizičko i socijalno okruženje kojim je modelovana njena ličnost u razvoju. Bilo je to, kako ga je umetnica okarakterisala, prvo „izmicanje tla pod nogama“ – prvo suočavanje sa nestabilnošću stvarnosti i promenom kao životnom istinom. Kasnije, kroz njeno stvaralaštvo, ispostaviće se da uticaj na njenu svest nije u tolikoj meri imalo brisanja celokupnog konteksta dotadašnje lične istorije, već pre spoznaja da i (drastičnom) promenom životnog konteksta njeno postojanje i identitet traju. Ovo svojevrsno otkrovenje utemeljeno u ranom životnom iskustvu vremenom će je približiti Heraklitovoj filozofiji, posebno njegovoj teoriji o promeni kao jedinoj zakonitosti prirode. Od životnih okolnosti koje su usledile, poput nove egzistencijalne nestabilnosti po završetku studija slikarstva, do globalnih poljuljavanja modela stvarnosti u novim naučnim otkrićima – sve je u Andreinoj svesti vodilo ojačavanju heraklitovskih teza kao životne filozofije. Shvatanje po kome se sve menja, a samo je promena nešto postojano za Andreu nije destabilišući odnos prema stvarnosti, već naprotiv – novi oslonac i sigurnost. Ovaj aspekt svog poimanja stvarnosti Andrea izvodi u prvi plan kroz naslove dva najnovija objekta-slike: Dan na zemlji – bestemeljno tlo – preobražaj stvarnosti(2019-2020) i Noć na zemlji – bestemeljno tlo – preobražaj stvarnosti(2020). Tlo kao složena alegorija čovekovih sveukupnih saznanja jeste nepostojana tvorevina – samo privid stabilnosti na koju oslanjamo jednako varljivu samospoznaju. Nestabilnost je za Andreu pozitivna kategorija jer je pokazatelj neminovnosti promene – preobražaja kao nove mogućnosti kojase otvara čim se, nalik opseni, izmakne tlo pod nogama. Andrein doživljaj bestemeljnost stoga nije gubitak tla već granica, nije padanje već lebdenje, nije ponor već beskraj.
Promena kao vitalan i životvorni princip, prisutna je u svakom segmentu Andreine umetnosti. Proces nastanka jednog dela temelji se na nizovima transformacija materije, u kojima se prepoznaje gotovo heraklitovska smena elemenata: „smrt zemlje rodi vodu“ (čvrsti materijali poput kartona i papira kvase se i razgrađuju natapanjem vodom čime se dobijamokra i nestabilnagradivna masa), „smrt vode rodi vazduh“ (u dugom procesu sušenja na toplom vazduhu masa se stvrdnjava u stabilnu formu) i „smrt vazduha rodi vatru“[7] (živi plamen gutajući kiseonik raspaljuje, prži i sagoreva novonastalu očvrslu tvar). Sa antičkim filozofom umetnica deli izraženu naklonost prema elementu vatre[8]koji je njen nezaobilazni asistent u finalizaciji rada. Vatrusa jedne strane upotrebljava kao kontrolisani plamen koji ostavlja jasan linearni trag (Sagorevanje, Vrač), dok sa druge strane, u radovima poput većine iz ciklusa Čovek je priroda,plamenu prepušta celokupno telo objekta i vatra je ta koja daje jednu od poslednjih identitetskih osobenosti konačnom radu. Tako je primena plamena (različite jačine, trajanja, na materiji različitog kvaliteta i sastava) zaslužna čak i za najrazličitije nijanse Andreinih radova – „boje vatre“, kako ih sama umetnica naziva – od ugljenisano crne, preko tamnih nijansi ljubičaste, zelene, plave, do zemljanih tonova braon, crvene, narandžaste i oker. Već je rečeno da je jedan od ključnih preobražaja u Andreinoj umetnosti onaj u kome unutrašnji sadržaj, bilo misao, emocija, stanje svesti, menja materiju iz prirode i tu prirodnu tvar preobražava u najviši oblik ljudske kreacije. Isti preobražaj ima i suprotan smer na kome se umetnost koju stvara čovek vraća u prostor prirode. Ova dvosmernatransformacija jeste Andrein način da istovremenim delovanjem u obe sfere, njeno stvaralaštvo bude prostor njihovog preklapanja i poistovećivanja umetnosti i život.
U tom preklapanju važna spojnica je odnos suprotnosti u kome leži večnost promene – života i smrti, rađanja i umiranja, svetlosti i tame, duha i materije. Dva objekta-slike Čovek je lavirint-tama-svetlost(2014-2015) i Čovek je vezan(2014-2015) ukazuju upravo na večito smenjujuću dvojnu prirodu čoveka. Sa jedne strane stoji njegov beskonačni umni i duhovni potencijal, zamršen, mističan i dubok, koji je jedini na svetu u stanju da dotakne tajne univerzuma. Andrein lavirint nedvosmisleno komunicira Heraklitovim fragmentom: „Duši granica nećeš naći, pa da svim putevima prođeš: tako je duboko (skrivena) njena mera.“[9] Istovremeno čovek je,znatno češće, ograničen predrasudama, konvencijama i neznanjem, uspavan je i površan, nalik Andreinom objektu – vezan je i jednosmeran.Dvojnošću čovekovog postojanja umetnica se bavi i u ciklusu radova na papiru naslovljenomSve vidljivo počiva na nevidljivom(2017-2020). Vraćajući se u meditativno stanje nalik onome karakterističnom za ranije slike–objekte Voli svoju sudbinu(o čemu svedoči sličan postupak bušenja podloge, ali i naslov dva rada:Gledam se kako postojim), umetnica traga za propusnom granicom na kojoj, nalik izbušenoj podlozi kroz koju probija svetlost, ljudsku svest zapljuskuje podsvest, a ljudski racio intuicija. San je jedna od tih poroznih i nestabilnih pregrada na kojoj čovek dotiče nevidljivu i neistraženu divljinu svog bića (Divljina), u kojoj ne važe dimenzije fizičkog prostora (Lebdenje, Šta je ispod – Šta je iznad[10]), u kojoj se postavke razuma razbijaju nalik fatamorgani (Fatamorgana), uspon izjednačava sa zaronom (Veliki uspon – noć), a senka razotkrivaviše nego svetlost (Zaron-daleki predeli).Kao na granici sna (Na granici sanjanja), apstraktne geometrijske forme koje se pomaljaju na ovim radovima međusobno se zamagljuju, prožimaju i gube u rupičastom tkanju. Pomenimo i na ovom mestu Heraklita, koji je među ljudima razlikovao budne i uspavane, one koji teže razumevanjuzakona prirode i tragaju za večnim istinama, odnosno one koji žive svakodnevicu bez promišljanja o svom postojanju. Svako pitanje o sebi kao delu prirode jeste budilnik, iskorak iz snoviđenja u svesnost. Kroz umetničko stvaranje Andrea pronalazi puteve iz jedne u drugu sferu ljudskog uma, darujući nam ih sačuvane u svojim radovima, sa naslovima kao putokazima za sigurnije koračanje.
Posebno mesto u Andreinom kontemplativnom ali i empirijskom odnosu prema stvarnosti zauzima promisao o jedinstvu svega u pojavnom svetu. Ova opšta metafizička postavka koja je u različitim varijacijama prisutna u filozofijama i religijama sveta, našla se u konceptualnom središtu Andreinog ciklusa Čovek je priroda. Proizilazeći, pripadajući i vraćajući se jednom zajedničkom metafizičkom izvoru, bilo da se on kompleksno definiše kao Logos, Tao ili Bog, čitav svet odnosno priroda jeste Jedno bez obzira na beskonačne pojavne različitosti koje postoje unutar nje.„Oduvek sam osećala naklonost prema materiji, pre svega bliskost sa materijom iz prirode. Želela sam da stvorim delo koje bi bilo pravi odraz mene, a to znači mene kao neodvojivog dela prirode.“[11]Ovakav doživljaj pripadanja prirodi umetnica je osvestilai prepoznalau filozofiji o Jednom koje prožima sve.Čovek ne samo da je deo prirode, već je njen ekvivalent, pa je tako i svaka njegova tvorevina samo nova razlika u tom jedinstvu. Među bezbrojnim razlikama,umetnička dela poput Andreinih nalikuju filozofskim prodorima –unutar mnoštva osvetljavaju Jedno. Konačno, celokupnoAndreino stvaralaštvo, koga je tek fragmentarnodotakao ovaj tekst, predstavlja refleksiju „načela jedinstva u mnoštvu i razlike u jedinstvu.“[12]Svi njeni radovi, samostalni, samosvojni i međusobno različiti, istovremeno su, konceptualno i rukopisno,pripadajući Jednomkoherentnom opusu i Jednoj autentičnoj stvaralačkoj poetici.
[1]Gledam se kako postojim je naslov dva rada na papiru iz 2017. i 2018. godine o kojima će biti reči u nastavku teksta.
[2]Izjava umetnice data u privatnom razgovoru sa autorkom teksta (Beograd, 16. avgust 2020)
[3]Središnji segment ovog rada umetnica istovremeno uzima kao predložak za nastanak samostalnog objekta-slike naslovljenog Memorija (2012-2013).
[4] U pitanju su ciklusi umetničkih objekata u kojima umetnica kombinuje manipulaciju prirodnim materijalima i redimejd predmetima, a koji ne ulaze u razmatranje umetničinog rada u okviru ove studije i izložbe.
[5] U objektu Spavač (ciklus Um-san-smrt, 2005) ispisan je fragment: „Noću kad mu se ugasi očinji vid, čovek ipak dodiruje svetlost. Iako živ, dodiruje on u snu mrtvaca, budan – dodiruje spavača“ (Heraklit, 26, Fragmenti, preveo Miroslav Marković u: Pevanje i mišljenje. Heraklit, Helderlin, Niče, Hajdeger, priredio Igor Marković, Moderna, Beograd 1990, 17). Za objekat Biti čovek umetnica vezuje citat: „Ljudski život (vek) – to je dete koje se igra, kamičke na tabli tamo-amo reda: dečje carstvo!“ (Heraklit, 52, Fragmenti, preveo Miroslav Marković u: Isto, 28)
[6] Heraklit, Fragmenti, preveo dr Marko Višić, u: Isto, 75.
[7]Heraklit, 76, Fragmenti, preveo Miroslav Marković u: Isto, 21.
[8]Ovde je u pitanju prirodni element za razliku od Heraklitovog kosmološkog pojma vatre kao večnog ognja obdarenog razumom koji upravlja svime u vasioni.
[9]Heraklit, 45, Fragmenti, preveo Miroslav Marković u: Isto, 22.
[10]Nadovezujući se na ciklus radova na papiru Sve vidljivo počiva na nevidljivom umetnica iste idejne premise razvija u objektu-slici U svim pravcima – ono što sanja – ono čemu se nada (2018-2019).
[11] Izjava umetnice data u privatnom razgovoru sa autorkom teksta (Beograd, 16. avgust 2020)
[12]Dr Marko Višić u: Heraklit, O prirodi, Oktoih, Podgorica 2001, 53.
Oktobar 2020.
Galerija RIMA
Nevena Martinović
TRANSFORMATIONS OF NATURE (AND) ART
ABOUT THE CREATIVE PROCESSES OF ANDREA IVANOVIĆ JAKŠIĆ
Warm air, warmed by the stove permanently burning, heats the space of the artist’s studio. Lying down or standing upwards, just begun or almost born, massive objects swollen with the matter, are seemingly tranquil in their refuge or succumb to the slow action of the elements of air. There, in the studio of Andrea IvanovićJakšić, snug in an alley of a small town, the enigma of creation is happening – a natural process becomes alchemy. The air is sucking out the dampness from the piled up prepared matter thus simultaneously producing art. Since it is in charge of their lasting quality, as soon as it has dried them and made them stiff, the air surrenders Andrea’s unusual abstract reliefs to the subsequent phases of fashioning. The artist spends whole weeks and months working on one of her object-paintings. During that long and physically very demandingprocess she establishes a relationship to nature as a living entity to which she also belongs. This relationship breeds an artistic confidence in nature as collaborator – patience with the air working slowly and also the highest possible respect and care for the fire that brings the most profound transformations in her work. From the earliest steps in art Andrea has been relying on an instinctive and contemplative link with nature and her creative personality finds manifestation only in the dynamic symbiotic relationship with natural matter. In the warm air of her studio, bent over a semi-dried object, she feels that the creation is equally artistic and organic;that it had been equally shaped both by her ideas and her gestures, as much as by the (in)visible natural forces that operate on the hidden molecular level.
*
At the beginning of her postgraduate studies already, the young artist decided to channel her creative energy not by the existing painterly vehicles, but she began to look beyond the borders of traditional artistic disciplines and their media. In her search for the true method to objectify her vision, Andrea found her own matter, technology and procedure, playing spontaneously and freely in the space that separates and connects the painting/drawing and the sculpture/relief. Those were the conditions for the creation of her works on paper that discarded the basic postulates of the drawing – where not only nothing had been drawn, but there were no traces of a draughtsman’s process or tools. Even the concept of “works on paper” is fully conditional since paper is only the departure point in the creation of a different support. In certain groups of works from the cycles of Between Hope and Hopelessness (2004-2005) and Hammered Philosophy (2005-2006) Andrea’s foundation was not the drawing paper but the moistened and semi-decomposed paper with which she would create, in layers specifically dried up, the support not particularly thick but exceptionally firm. Such base, but also others, much more fragile, become the carriers of emphasised physical actions produced with non-painterly means – by hammering (Hammered Philosophy),by piercing and scratching (Sacrifice, Rebel), by burning and combustion (Combustion). In the years that followed, in her cycle Perfecting the Skill of Existence (2008-2010) the artist improved her creative process with the application of similar technologies and procedures on big canvases, producing hybrid paintings-objects. Their skeleton was made up of the skeleton frame and the position from which they communicate with the artist and the public is frontal just as with any other painting. However, by the specific quality of their genesis (use of non-painterly materials and procedures), by the accentuated structure of the matter and the suggested third dimension (thickness of 6 to 10 cm) these works leave the discourse of painting and impose their objectness.
The cycles of works on paper such as Hammered Philosophy and paintings-objects such as Perfecting the Skill of Existence belong to a common phase, and one could also say the first phase of Andrea’s work where one can easily recognise two dominant creative processes. One of them is the process of creation: an artwork is the result of artistic performance. The idea or the state as the content of the work is objectified with artist’s action. The other principle refers to the work as an artistic object – it is not only the result of performance but has been predestined to be a trace of a concept and artistic experience. The group of works on paper Hammered Philosophy and the group of paintings-objects collectively titled Love Your Destiny (each of the three works includes a distinctive idea: “Breath”, “Blood Circulation” and “Cosmos”) were created by the action capturing all of Andrea’s concentration, the basic form in which the artist reveals the state she is in. Repetitive forceful blows with a hammer on the paper (Hammered Philosophy) or tranquil and concentrated piercingsthat break through the fibre of the support (Love your Destiny) –these gestures represent the basic expressions of Andrea’s existential moment. The leading role of that action (non-aesthetic and non-painterly in character) is to introduce the performative dimension in Andrea’s art. She personally does not hide her inclination towards performance, from Joseph Beuys to Marina Abramović, because it equates art and life.Hammered Philosophy is an imprint of raw life energy, manifested unbearably and unrestrainedly in the blows. Instead of looking for verbal and visual forms that close her up into abstract semantic frames, Andrea wants her personal contemplative nature to leave a physical trace and bring about real change in her existence. She wants the idea to make the blow; the hole and the scratching to leave a real trace in the sensitive space, and not just a metaphor. She wants those philosophic principles to come down from the theoretic cloud and begin to live irrevocably. Paper placed on concrete support which the artist hits with her blows is the test tape that records her concentrated rebellious energy;with its cuts, scratchings and holes, the action writes the ultimatum of existence. The painting-object Love Your Destiny – Breath (although the two other works from the same group can also be quoted as examples) is very similar to previous works visually (the support pierced with little wholes over the entire surface) and also conceptually: the creative procedure is processed as action experienced as sensation. Nevertheless, this work carries a totally opposite energy – stable, channelled and enlightened. The artist slowly, and in sessions, pierces holes in the support. The repetition of the same procedure where her entire concentration is gathered into several simple gestures introduces the state of meditation, the awareness of one’s own breathing (Breath) and heart beats (Blood Circulation) – her own presence(Cosmos) this process transforms the work of art into a meditative refuge, a space of self-revelation, just as Marina Abramović achieves the same with her performance Counting the Rice. The works Love Your Destiny indicate transposition from the extrovert, brutal and rebellious energy, a metaphor for the principle of action, effect and movement (in Hammered Philosophy) – into a slowed down state of non-action where one simply “observes oneself existing”[1]. The title of the entire cycle Perfecting the Skill of Existence indicates the loss of man’s touch with selfhood. In the whirlpool of permanent operation, between the automatic everyday activities and the conscious fulfilment of planned ambitions, between the imperative of continuous movement through time and space, but also of all-encompassing virtual life – man’s awareness of personal existence and presence is delayed, frequently and unfortunately also cancelled. In Andrea’s case, art is a meditative process – it is the skill the artist applies to cease, to abandon the cloak of time-speed-engagement and remain denuded in front of herself. Sometimes it seems that the complex creative procedure is subconsciously initiated by Andrea’s deep need to last, for a long and slow process that gives her enough timeand reason to leave the everyday and sink again into her own self. Therefore, the three works Love Your Destiny are in fact visual manifests of the meditative role of art in Andrea’s creative activity.
The process of creating an artwork, as we have seen, is primarily an experience and only consequently a realisation. Still, in her works on paper such as the Sacrifice (2005), Rebel (2005-2006) or Combustion (2005-2006) and particularly in the paintings-objects such as Simulacrum (2008-2010) and Shaman (2008-2010) that process is profoundly linked tothe artist’s handling of natural materials. Andrea uses the matter as the fibre in which she can leave a trace and experience of action – she realises an artwork as the imprint of her idea in natural matter. In the complex application of natural materials (wood, paper, cotton), elements of nature (water, fire and air) and natural processes (moistening, drying, combustion, decomposition) there is a difference between the making of the base and its “disintegration”. The relationship between the base and the trace, characteristic of the classical medium of painting, is essentially changed because the trance is not felt, but imprinted on the surface of the support, thus becoming the cause of its internal structural transformation. Made from natural material, the support behaves like a living matter and not only does it reveal its resistance but also its reaction to Andrea’s gestures – blows, piercing, cutting, combustion. In the end, there is a work of art as a specific scar fibre. The scar, the word the artist uses gladly, is not understood as a consequence of a painful experience, only as her seemingly aggressive gestures and are not preconceived injuries. It is the objectness of the artist’s thinking about existence and her procedure with which she re-invents life itself. Good examples are works on paper entitled Sacrifice and in its wake Andrea made the painting-objectShaman. The essence of these works, with brutally scratched support in various directions, contains Andrea’s thinking about the phenomenon of sacrifice as an aspect of the most profound transformation in man’s life. The visual instigator of this contemplative preoccupation was a much used kitchen cutting board which had changed its form and colour because of numerous cuttings, blows, animal and plant juices it was soaked in for years. Meat was butchered on that old piece of wood, family meals and feasts were prepared on it and always linked in pagan religions withthe ritual sacrifice of animals or vegetables. A sacrifice always assumes suffering as a guarantee for the transformation of bad into good, of a difficult state into good fortune, loss into gain, error into redemption. In religion – sacrifice is the belief in practice and finally it leads to the highest form of transformation – into life after death. The sacrifice of God-the Son by God-the Father, the sacrifice Christ suffered is the central event in Christian history – bringing redemption and eternal life to the entire humankind. However, the sacrifice in Andrea’s perspective is equal to the one in the life of any ordinary man – a continuous deduction of a lesser or greater part of selfhood in order to bring betterment to others. Mechanical scratchings in the support of Sacrifice or the one created by controlled burning of the matter in Shaman are places where deconstruction if transformed into creation, where the base is transformed into a work of art. The sacrifice of stability, harmony or wholeness is the path towards maturing, and the scar made in the process of that self-destruction is the place where identity is born – either as an authentic part of art or of human personality.
A new phase in the creative process of Andrea IvanovićJakšić begins with the cycle of works Man is Nature which comprises the most recent ones from 2019 and 2020. Andrea produced her paintings-objects from the previous cycle by inscribing her gesture and action into the base. In those works the base is always in the position of a natural entity that suffers and where transformation happens deep in the structure, in the fibre itself, but remains perceived as a surface, like skin or the bark of a tree. Andrea changes the fibre of nature with her action and, as we have already seen, it has an important role for the artist as a process of self-expression and self-cognition. In the group of works created since 2012 the artist leaves her dominant position with reference to the support and establishes an equal relationship with the matter. In consequence – what used to be a sporadically levelled flat surface and behaved like a layer of natural fibre becomes a deep relief and behaves as an organ or the body. For that reason, it is much more appropriate to use the term object-painting for Andrea’s works from the still present second big phase. The internal support is the stretched canvas, the work is again perceived from the frontal position (although the play of light and shadow in deep relief requires the viewer to move closer, to the very edges). Nevertheless, even if it is no longer a free-standing object, the artist models it in the matter and squeezes out into space, in front of the invisible skeleton of the skeleton frame and beyond its lateral edges, creating irregular and fluid borderlines between the work and the space. In that way the impression of objectness of the work – its relief structure, expressive mass, its saturation with the matter – becomes the main element in the definition of nature in the cycle of works Man is Nature. Handling the large quantity of natural mixture she prepares herself, then deposits, shapes, dries, moistens again, re-models and dries again slowly and for a long time, lights it up under full control, burns it, then whets it – Andrea thus establishes a relationship with nature much like a sparing partner. Like a living matter under the influence of living processes the natural matter is unforeseeableand the artist’s manipulations of that matter turn into alternating confrontations and harmonisations. “I have the impression that I am in conflict with an expressive animal energy. As if I were fighting with a strong animal in the matter, or within myself”[2] – the artist described her everyday experience in working on the latest object-painting, which she has titledSurvival (2019-2020). At the end of a patient but intensive struggle of mutual snatching and ceding, the artist creates a work is created by which the artist is not trying to inscribe herself into the fibre of nature but becomes the creator of a new entity of nature within the space of art.
At the beginning of this artistic influx there stands the work Stamp (2012-2013) as a transitory form between painting object and object-painting. In the framing segment of the work the artist makes cuts, cracks, holes, fillings. That “ruined” part is the metaphor of life shaped by experiences[3], and from its scars grows memory as the identity determinant of man. Contrary to the surrounding fibre the “memory table” in the centre of the object is created by construction and not deconstruction – its spiral relief grows from minute additions and modelling of the matter, just as memories are multiplied and condensed into an intimate history of a man. It is a transitory event transformed into values or trauma, life transformed into character – a scar transformed into a mark.
Parallel with the Stamp and Memory (2012-2013) Andrea began to work on her object-painting Man is Creator (22012-2015) with which she entered the second phase of her work and full creative maturity. The artist personally defined her energy during the creative process as natal energy so that the entire artistic procedure and finally the artwork, both physically and symbolically, imply slow germination and the magnificent birth of life. The artist used cotton bandages as her basic creative material because the thin fabric is connected to the liminal spaces of life – immediately after birth babies are bound in cotton nappies, gauze and bandages are protective layers for wounds, and finally, posthumous rituals of mummifying also use similar fabrics. The artist rolls unevenly and irregularly the thin bandages, torn into numerous strips, moistened and crumpled; she rolls them and deposits them slowly and in layers. This long process breeds a mass whose structure likens inside motion so that the dynamic internal happening is moving it, like a big wave, to and away from the oval shape in the centre of the work. That oval, smooth and bright almost radiating field is both in the centre of the shape and the content of this object-picture. Although Andrea’s works have been from the very beginning extremely abstract and non-narrative, sometimes visual associations indicate initial directions, but prudently and fully aware that they are not crucial for the understanding of the work. Therefore this association to an egg (as an incubator of life) or the impregnation of ovum under the microscope or even a zygote plunged into the soft and safe matter of the uteruswhere it continues its evolution into an embryo. All of those are associative departure points that need not be the artist’s initial concept, but as ideas of creating and bearing life place the viewer in the right position before that work. Certain knowledge of the artist’s work procedure can be helpful in solving the enigma. First of all, from the very beginning the work is created and evolved around the oval field, which is not an empty space formed by the matter and its concentration, but, on the contrary, the place from and around which the matter is accumulated and growing. Also, in the beginning the support (made from the matter) initially level to the central field encircling it, is of black, almost carbonated colour. In time, the artist covers it partially and in layers with the light strip-like mass creating a relief that resembles a growing and pulsating organ. Thus, in the process of working Andrea passes through phases that are not only mechanical and procedurally conditioned but equally symbolic. The initiator of the transformation of the black flat support as non-matter into a more complex sinewy system of light and living matter, in other words, the transformation of darkness into light represents that centre created first and remaining unchanged to the very end. In the process of the creation of this object-painting Man is Creator the artist simulates the breathing of life into the matter – a metaphysical happening which on the level of macro cosmos represents the creation of the world and nature, but also of man as its inseparable part (therefore the previously mentioned associations are justified). On the level of microcosmos to which the title refers, man himself takes over the role of a helmsmanin this ontological happening, which is, in Andrea’s case, realised both in the area of art and parenthood.
*
Although by the nature of the artistic process and final artwork, the cycle Man is Nature presents a new step forward, a further development and artistic maturing of Andrea IvanovićJakšić.On the conceptual level it is beyond such linear perception of an artistic evolution. Together with the rest of her opus it belongs to the unique corps of ideas which are, as life philosophy, in continuous networking and permeating circulation. The titles of Andrea’s works and cycles are direct evidences of a deep rootedness of her art in search for the answers to eternal questions about existence, human nature and the entire life we belong to. They are never chosen subsequently or randomly, they crystalise during the work process and acquire their final expression together with the work. Conforming with the philosophers whose ideas seem to be closest to hers – first of all Heraclitus and Lao Tzu, but also Nietzsche and the poet Vito Marković – Andrea gives her works short titles like poetic commentaries of a concise and complex meaning. For some of the works from her earlier series of objects, such as Mind-Dream-Death (2005) or To Be Human (2006-2007)[4] the artist linked concrete quotations from Heraclitus’ Fragments[5], and it was, as proven in her later works, a reliable signpost towards a philosophical discourse to which her ideas belong. It is primarily the issue of Heraclitus’ ontological and cosmological theses, and for Andrea’s work particularly significant is the idea of the change in the legitimacy of existence, understood at the same time as constant flux and transformation. Also inseparable is the principle that “harmony of the world is made up of conflicting desires”[6] and life itself is based upon the relationship of conflict, concord and change.
The doors of her contemplative relationship to reality were initially opened wide by the first great turning point in her maturation – the sudden and lasting breach with the place of her birth and the place where she was growing up. Andrea’s family was among the refugees from Croatia in the Yugoslav civil war, and together with them was their eleven-year old girl who had forever abandoned the physical and social environment that modelled her personality during development. That was, as the artist explained, the “first feeling of uncertaintyand loss of firm ground” – her first confrontation with unstable reality and change as the truth of life. Later, in her creative activity, it will become clear that the erasure of the entire context of her previous personal history did not have that much influence on her mind as the knowledge that despite the (drastic) change in the context of her life her existence and identity continued. This specific revelation, from an early time of life, slowly brought her closer to Heraclitus’ philosophy, particularly his theory about change as one of the laws of nature. The new living conditions, from the new existential instability after the end of the studies to the global oscillation of the models of reality in new scientific discoveries – all of that strengthened in Andrea’s mind Heraclitus’ theses as the philosophy of life. Andrea did not take the understanding that everything was changing and that the change was the only certainty as a destabilising relationship to reality, but on the contrary, as a new stronghold and new certainty. This aspect of her comprehension of reality can be found in the fore front of Andrea’s titles for the two latest object-paintings: A Day on Earth – Groundless Ground – Transformation of Reality (2019-2020) and A Night on Earth – Groundless Ground – Transformation of Reality (2020). The ground as a complex allegory of human entire knowledge is an inconstant creation – only an illusion of stability to which we entrust our equally variable self-cognizance. Instability is a positive category for Andrea because it indicates unavoidable change – or transformation as a new possibility that opens up as soon as, like an apparition, the feeling of uncertainty appears. Andrea’s experience of groundlessness is not the loss of ground but the loss of boundaries, it is not the fall but drifting, not an abyss but infinity.
Change as a vital principle of life is present in every segment of Andrea’s art. The creation of an artwork is based on series of transformations of the matter in which one almost recognises Heraclitus’ change and replacement of elements: “death of earth bears water” (hard materials such as cardboard or paper are moistened and deconstructed by drenching in water in order to obtain a wet and unstable material mass), “death of water bears air”(during the long process of drying in hot air the mass is turning in a hard and stable shape) and “death of air bears fire”[7] (the flame feeding on oxygen inflames the fire, burns and burns out the newly created firm form). The artist has an expressive inclination towards the element of fire in common with the classical philosopher[8]; it is her unavoidable assistant in the final phases of creation. She uses fire, on the one hand, as a controlled flame that leaves a clear linear trace (Combustion, Shaman) while on the other, in the majority of works from the cycle Man is Nature, she leaves the entire body of her object to flames and fire is one of the last identity characteristics in the final work. The application of flames (of different strength, duration, on the matter in various qualities and composition) should be merited even for the most varied nuances of Andrea’s works – “colours of fire” as she calls them – from carbonised black, over dark hues of violet, green, blue, to earthly nuances of brown, red, orange and ochre. It has already been mentioned that one of the crucial transformations in Andrea’s art is the one where internal contents, the concept, emotion, state of the mind, change the matter from nature and transform the natural matter into the highest form of human creation. The same transformation has also an opposite direction where the art produced by man returns into the space of nature. By working simultaneously in both spheres, this two-way transformation is Andrea’s way to make her creative activity the space of their overlapping and equation of art and life.
An important link in this overlapping is the relationship of the opposites that contain the infinity of change – of life or death, of birth or dying, of light or darkness, of spirit or the matter. Two object-paintings Man is a Labyrinth-Darkness-Light (2014-2015) and Man is Bound (2014-2015) indicate clearly the infinitely changeable dual nature of man. On the one hand there is his infinite intellectual and spiritual potential, complex, mystical and profound, the only one in the world able to touch the mysteries of the universe. Andrea’s labyrinth unambiguously communicates with Heraclitus’ fragment: “You will never find limits to the soul, even if you cover all the paths; its measure if so deeply (hidden).”[9] At the same time, man is more often limited with prejudices, conventions and lack of knowledge, dreamy and superficial, just like Andrea’s object – he is bound and straightforward. The artist treats the duality of man’s existence in the cycle of her works on paper entitledEverything Visible is Based on the Invisible (2017-2020). By returning to the meditative state similar to the one characteristic of her former paintings-objects Love Your Destiny (as evidenced by the similar procedure of piercing the support, but also the title of two other works: I Observe Myself Existing); the artist is in search of a porose boundary where, as in her pierced support,light is seeping through the holes, human consciousness is washed by the waves of the unconscious, and human ratio is intuition. Sleep is one of those porose and unstable partitions where man can touch the invisible and unresearched wilderness of his being (Wilderness) where the dimensions of physical space are not valid (Levitation, What isunderneath – What is above?[10]) where the premises of reason are broken like a mirage (Mirage), ascent is identified with plunge (Big Ascent – Night) and shadow reveals more than light does (Plunge – Distant Regions). As if standing on the borderline of sleep (On the Borderline of Dreaming) abstract geometric forms appear in these works are mutually nebulous, imbued and lost in the punctured weaving. We should mention Heraclitus here because he was the one who noticed the difference between awake people and people dreamy, those who want to understand the laws of nature and are in constant search for eternal truths, and those who live through their everyday without ever thinking about their existence. Every question about oneself as a work of nature is an alarm clock, anexit from the dream into consciousness. In her artistic creations Andrea finds ways leading from one sphere of human mind into the other and presents them to us contained in her works, with titles as signposts for more assured crossings.
A specific place in Andrea’s contemplative and empirical relationship towards reality is taken by her idea about the unity of the visible world. This general metaphysical premise, present in the philosophies and religions around the globe, is in the conceptual centre of Andrea’s cycle Man is Nature. The whole world or nature is One regardless of infinite visible differences that exist within, because it stems from, belongs to and returns to one common metaphysical source, may it be complexly defined as Logos, Tao or God. “I have always felt an inclination to the matter, first of all a closeness to the matter from nature. I have always wanted to create a work that would be the real reflection of me, of me as an inseparable part of nature.”[11]Such an experience of belongingness to nature was recognised by the artist in the philosophy of One (or Unity) which imbues everything. Not only is man a part of nature, but he is its equivalent, so that everything produced by him/her is only a new difference in that unity. Among the numerous differences, artworks such as Andrea’s, resemble philosophical infusions enlightening One within the many. And finally, the overall creation of Andrea Jakšić, touched by this text only in fragments, is a reflection of “the principle of unity within the multitude and differences in unity.”[12]All of her works, independent, unique but also different, both in concept and signature belong to the One coherent opus and One authentic creative poetics.
[1]I Observe Myself Existing is the title of two works on paper from 1017 and 2018 which will be analysed later on in the text.
[2]The statement of the artist made in a private conversation with the author of this text (Belgrade, 16 August 2020).
[3]The central segment of this work is the model for the next individual object-painting entitles Memory (2012-2013).
[4]Those are cycles of art objects where the artist combined manipulation of natural materials and ready-made objects, and which are not analysed in this study of her works or the exhibition.
[5]The following fragment is inscribed in the object Sleeper (the cycle Mind-Dream-Death, 2005): „At night, when his sight has been turned out, man can still touch the light. Although alive, he touches a deadman in his sleep, when awake – he touches the sleeper“ (Heraclitus, 26, Fragments, translated by Miroslav Marković in Pevanje i mišljenje, Heraklit, Helderlin, Niče, Hajdeger, ed. by Igor Marković, Moderna, Belgrade 1990, 17). For her object To Be Human the artist relates the following quotation: „Human life – it is a child playing, arranging pebbles on the board: children’s realm!“ (Heraclitus, 52, Fragments, translated by Miroslav Marković in: the same as above, 28)-
[6]Heraclitus, Fragments, translated by Marko Višić in: the same as above, 75.
[7]Heraclitus, 76, Fragments, translated by Miroslav Marković in: the same as reference 5, 21.
[8]Herewith it is the natural element and not Heraclitus’ cosmological concept of fire as infinite flames endowed with reason that rules everything in the universe.
[9]Heraclitus, 45, Fragments, translated by Miroslav Marković in: the same as reference 5, 22.
[10]By continuing her works on paper Everything Visible is Based on Invisible the artist develops the same conceptual premises in her object-painting In All Directions – What Dreams – What is Hoped for (2018-2019).
[11]The statement of the artist given in a private conversation with the author of this text (Belgrade, 16 August 2020).
[12]Dr Marko Višić in: Heraclitus, On Nature, Oktoih, Podgorica 2001, 53.
October, 2020
Gallery RIMA
Slavica Popov
Andrea Ivanović Jakšić NE GASI UM, VOLJU, ČULA
Vito Marković [1]
TRAGAČ
Tragam za tajanstvenom formulom Moći Bića
Pomoću koje ću da živim i posle umiranja
Tragam za belim visokim oblacima promenljivosti
U koje se mogu veličanstveno prerušiti
Tragam za Vlastitim Bogom Surove Ljubavi
S kojom ću svoju smrt ravnopravno podeliti
Tragam za Velikom Kosmičkom Pobunom Svetlosti
U kojoj će mušice tame pravedno izginuti
Andrea Ivanović Jakšić je na umetničkoj sceni aktivno prisutna proteklih 14 godina i za to vreme formirala je svoj autentičan i prepoznatljiv umetnički rukopis iako se bavila različitim medijima i formama vizuelnog izražavanja. Njenu umetnost su oblikovale i proizvele različite relacije i interkacije, iste one koje oblikuju našu svakodnevicu i svet koji nas okružuje, stim da se njeni radovi ne bave direktno aktuelnim društvenim pitanjima, već ih sagledavaju kroz prizmu onih nevidljivih teško osvojivih predela čoveka koji se u njemu talože.
Da bi se razumeli njeni umetnički postupci i način mišljenja iz kojeg su ti postupci proistekli bitno je imati uvid u društvene promene koje su se dešavale tokom devedesetih godina 20. veka na prostoru bivše Jugoslavije, a koje su uticale na životne okolnosti same umetnice i pratile njeno sazrevanje. Moguće je da je zbog toga uporište svog rada pronašla u Heraklitovoj filozofiji gde je jedina stvarnost promena a stabilnost iluzija. Ratom prouzrokovana selidba, izmeštanje porodice sa jednim koferom u nepoznatu sredinu, primoranost na gubitak svih materijalnih uspomena vezanih za bezbrižno odrastanje trajno je odredilo Andrein odnos ali i potrebu za kreacijom opipljivih stvari kao dokaza o postojanju određenih uspomena, emocija i senzacija. Zbog toga se u svojoj umetnosti često suočava sa pitanjima humanizma naglašavajući vrednost i delatnost ljudskih bića, na prvom mestu kroz individualno ali odnoseći se na kolektivno, ističući sposobnost čoveka da uz pomoć razuma, volje i svoje kreacije dođe do shvatanja sveta. Njena umetnička delatnost predstavlja izraz težnje ka uočavanju često neprimetne stvarnosti, a svi putevi kojima se ona kreće jesu njena potraga za samom sobom jer u njene radove je utkan deo njene lične istorije koji često ostaje neraznjašnjen da bi svako mogao da se identifikuje i uživa u određenoj senzaciji. Svoje radove lišava boje dok naglašava njihovu teksturu čime dočarava svu kompleksnost života gde se u zadatim, nikada savršenim, okolnostima jedinka trudi da ostane čovek materijalizujući posledice strahova, bola, razaranja i patnje. Na ovo ukazuje i odabir matrijala, često organskog porekla kao što su drvo, vosak, pepeo, bitumen, parafin koji u sebi uvek nose određenu simboliku i nisu slučajno odabrani.
Veći deo svojih radova Andrea je podelila u šest ciklusa nastajalih proteklih 14 godina, sami njihovi nazivi navode na večita filozofska razmišljanja ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo kao i na životne cikluse sa kojim se svesno ili nesvesno suočavamo. Iako podeljeni, među njima je omogućena fluktacija, jer se radovi nadovezuju jedan na drugi, često paralelno nastaju, a prati ih i obimna produkcija radova na papiru koji nisu obuhvaćeni ovom izložbom.
Biti Čovek je ciklus koji je nastajao tokom tri godine i sastoji se od objekata i instalacija napravljenih od najrazličitijih, na prvi pogled nespojivih materijala. Polazište ovog ciklusa je nedostatak materijalnih dokaza o postojanju jednog detinjstva pa se umetnica služi tuđim fotografijama kao dokazu o nečijem postojanju, zatim konzervira jedino što joj je ostalo iz tog perioda – jastuke, savija ih tako da dobiju formu moždanih vijuga kao aluziju na mogućnost usađivanja/brisanja određenih sećanja i u istom kontekstu stvara rad Graditelj-Rušitelj – kutiju punu manjih kutija, kao mentalne fioke/foldere u koje smeštamo određene podatke/sećanja, misli, emocije i možemo ih sortirati, igrati se sa njima ili uz pomoć njih graditi i rušiti. A vreme neophodno za građenje ovih mentalnih sinapsi, odnosno čovekov vek ili život, kao nešto najznačajnije što nam je dato posmatra u skladu sa Heraklitovom filozofijom kao dečiju igru. U ovom ciklusu kao suvenire pakuje, odnosno oblaže uz pomoć metala posebno odabrane predmete koji predstavljaju vreme, poklon ili prirodu utrobe. Samim tim što nam je poznata forma predmeta, koji je optočen metalom da se istakne njegova važnost, i naziv koji mu umetnica daje, ali ne i njegova sadržina, obezbeđuje mu status relikvije, kao ritualnog predmeta u koji verujemo i koji poštujemo.
Ciklus Um-san-smrt je nastao po diplomiranju na novosadskoj Akademiji umetnosti 2005. godine i bavi se životnim ciklusom koji uključuje u samo bivstvovanje smrt ali i san kao graničnu oblast koja isključuje logičko razmišljanje u cilju spoznavanja samog sebe na osnovu instinkta. U drvenim kutijama spakovani su u parafinu iskorišćeni i odbačeni predmeti kojima umetnica daje novo značenje, a nazivi radova deluju kao psihološki test nesvesne projekcije stanja i okolnosti sa kojima se susreće.
Tokom 2006/2007. godine nastaju radovi Drvo života – posmrtni ostaci i Pupčana vrpca – posmrtni ostaci pod zajedničkim nazivom Otkucaji. Iako sam naziv ciklusa sugeriše na postojanje života sami radovi predstavljeni su kroz formu sarkofaga u kojima su pohranjeni smokvino drvo optočeno metalom i zavoj natopljen bitumenom i crnim akrilom koji predstavlja pupčanu vrpcu. Instalacija ova dva rada, gde se prepliću život i smrt, kao i u prethodnom ciklusu, izaziva snažan emotivan utisak i kroz smrt slavi život i to svaki trenutak posebno obeležen otkucajem srca. Oba rada sadrže u sebi dualizam pa tako drvo smokve nosi u sebi posebnu simboliku muškog (list) i ženskog (plod) principa, dok pupčana vrpca koja označava rađanje predstavljena je zavojem, materijalom neophodnim za mumifikaciju mrtvih u Starom Egiptu.
Nakon suočavanja sa prošlošću kao i sa strahovima o budućnosti u prethodnim ciklusima, u ovom životnom kretanju umetnica nastavlja da osvešćuje i prihvata sadašnji trenutak kroz cikluse slika Usavršavanje veštine postojanja i Čovek je priroda. Ove slike ona ne slika već gradi nanoseći na platno mešavinu ručno pravljenog papira i boje često u kombinaciji sa pepelom i zavojem ali i koristeći se nekim prirodnim procesima kao što su visoka temperature vazduha, kiša ili paljenje. Služeći se ovim procesima i materijalima u svojim delima je omogućila koegzistenciju sva četiri osnovna elementa, vode, vazduha, zemlje i vatre, koji objašnjavaju strukturu prirode. Nastanak ovih slika–objekata je jedan dugotrajan proces dodavanja i oduzimanja koji iziskuje postepeno oblikovanje, ali i grebanje, struganje i glačanje koje slici omogućava da iz dvodimenzionalnosti platna izađe u prostor. Ovi zgusnuti nanosi su transformisane njene misli i emocije usmerene ka potrazi za suštinom ljudske prirode. Nepravilne, organske šare koje tom prilikom dobija, čak i one koje deluju da su geometrijski oblici imaju blage distorzije, stvaraju utisak pokreta u zavisnosti od ugla posmatranja i odaju iluziju gibljivosti i nestabilnosti iako sama struktura slike ima čvrstoću kamena. Nazivi radova u ova dva ciklusa, koji imaju poseban značaj prilikom stvaranja svakog dela i pažljivo su promišljeni, govore o prihvatanju i pomirenju suprotnosti svetlosti i tame, unutrašnjeg i spoljašnjeg, čoveka i prirode, o neophodnosti njihovog zajedničkog bivstvovanja, i o njihovom harmoničnom sjedinjavanju u njenim delima.
Sve vidljivo počiva na nevidljivom je poslednji ciklus radova, uslovno nazvanim crtežima, gde isti princip građenja koji je umetnica sprovodila na slici sada implementira u drugom mediju, na papiru. Iskucavanjem papira i nanetog gradivnog materijala obezbeđuje ovom ciklusu jedan ritam koji deluje hipnotišući. Ovo ranjavanje papira i skoncentrisanost na svaki od bezbroj udara koji mu zadaje najbolje opisuje naziv rada Ulazak – prolazak – izlazak gde je na tri različita postupka razložen svaki udar. Radovi su svedeni na sivi kolorit što čini da izgledaju maglovito, kao u košmaru se pojavljuju geometrijski oblici ili apstraktne šare, materijalizovane misli, snovi i emocije, koji zatim nestaju.
Andrea Ivanović Jakšić se kroz ovih šest ciklusa predstavlja kao umetnica sposobna da se izrazi u različitim medijima, ali uvek dosledna istraživanju smisla našeg postojanja. Ona podjednako posmatra unutrašnji i spoljašnji svet, te su njeni radovi otisci poimanja ličnih ali i globalnih stanja. Ona ispoljava svoje emocije i misli autentičnim likovnim izrazom, a svaki rad govori o unutrašnjoj borbi da se oseti život, da svaki udah i svaki otkucaj nije uzaludan te opominje da ne gasimo um, volju, čula već da bez obzira na sve nastavimo da žudimo za životom i tragamo za njegovim smislom.
[1] Vito Marković, Velika nauka, Beograd, 1990, 167.
Avgust 2019.
Muzej savremene umetnosti Vojvodine
Slavica Popov
SVE VIDLJIVO POČIVA NA NEVIDLJIVOM
Razvoj digitalne tehnologije i ubrzanje, čiji smo svedoci i koje nam svima menja život, čine da živimo u jednom veoma brzom i uzbudljivom vremenu. Ovaj razvoj ne možemo ignorisati niti prenebreći , a kamoli zaustaviti, on je istorijska neminovnost, možemo ga samo prigrliti jer će definitivno unaprediti način života uvodeći promene u funkcionisanju raznih sistema, pa i nekih segmenata sistema umetnosti kao i same umetnosti. Ovaj snažan uticaj razvoja tehnologije ne može se direktno prepoznati u delima Andree Ivanović Jakšić, ali ako uzmemo u obzir da nove tehnologije utiču na našu pažnju koja se sve više skraćuje i koja postaje jedan od skupljih resursa u savremenom svetu, njeni radovi se postavljaju kao opozit ovom napretku, ne u smislu negiranja nego u smislu uspostavljanja balansa. Njenu umetnost su u tom smislu oblikovale i proizvele različite relacije i interkacije, iste one koje oblikuju našu svakodnevicu i svet koji nas okružuje. Radovi Andree Ivanović Jakšić nas zaustavljaju i zahtevaju da se fokusiramo i u tom cilju umetnica lišava svoje radove boje koja bi samo ometala posmatrača, odnosno odvlačila mu pažnju. Dok se njeni radovi tako posmatraju uočavaju se detalji koji dozvoljavaju stvaranje njihovog značenja.
Reč Oko je u različitim varijantama prisutna u nazivima ranijih Andreinih radova, u pitanju je oko koje gleda spoljašnji svet, ali isto tako posmatra i unutrašnji, predstalja jedan pogled iznutra. Ovu reč u svom nazivu nosi i slika-objekat, koju umetnica manje slika a više gradi od različitih materijala, dozvoljavajući joj tako da izađe iz dvodimenzionalnosti platna u prostor. Nepravilnom geometrijskom šarom stvara utisak pokreta u zavisnosti od ugla posmatranja i odaje iluziju gibljivosti i nestabilnosti iako je slika napravljena odnosno građena od različitih materijala koji joj daju izuzetnu čvrstoću.
Isti princip građenja umetnica primenjuje i na najnovijim radovima, uslovno nazvanim crtežima, koji sublimišu njeno prethodno umetničko iskustvo sprovodeno sada u drugom mediju, na papiru. Prostor na kom ona istražuje i deluje jeste prostor unutrašnjeg bića koji sažima u seriji najnovijih crteža. Dok stvara ove radove ona je u potrazi sa sopstvenim bićem, ali i suštinom ljudske duše. Istražuje sećanja, misli, emocije, snove koji se razvijaju i transformišu u kolektivnu svest, a zatim sve to zgušnjava, materijalizuje, i prenosi na svoje radove. Na prvi pogled radovi deluju statično i pasivno, ali se u njima komeša strast koja ih pokreće, ovu vibrantnost emocija nagoveštavaju slojevi nanetog raznovrsnog materijala, koji se dodaju i oduzimaju u jednom dugotrajnom procesu konstrukcije i dekonstrukcije gde se međusobno bore ali i zajedno koegzistiraju. Koncentrisanost u postupku gradnje i razgradnje na papiru postaje kanal transformacije gde nevidljivo postaje vidljivo. Za razliku od slika koje je često stvarala u parovima, kao suprotnosti tamnu i svetlu, u njenim crtežima se sve sažima, u svakom pojedinačno se nalazi njegov pozitiv i negativ, pa čak i tamo kada ponavlja isti motiv u seriji, nijedan nije par nijednom i svaki može biti par svakom. Crno beli kolorit takođe čini da sve izgleda maglovito i ponekad košmarno, ali na prvom mestu obezbeđuje ritam koji deluje hipnotišući. Treba napomenuti da na njenim radovima ni u najmanjoj meri nema simulacije realnosti, jer čak i prikazani geometrijski objekti uvek u sebi sadrže blage distorzije, i kao takvi ne postoje.
Bez obzira na medij izražavanja, umetnica ostaje dosledna u svom istraživanju smisla našeg postojanja. Iako u svojoj umetnosti pretenduje ka minimalizmu i jednostavnosti Andrea Ivanović Jakšić teži da stvara dela koja će imati moć da izazovu preobražaj, prikazujući one nevidljive stvari, ogoljene, onakve kakve jesu. Međutim, njena obuzetost unutrašnjim emocijama ni malo ne umanjuje njenu svest o savremenom društvu. Umetnost koju stvara preusmerava našu pažnju na postojanje vidljivog i sveprisutnog čoveka, kao kompleksnog bića sazdanog od nevidljivih impulsa koji ga pokreću da prevazilazi granice i pronalazi odgovore.
April 2019.
Galerija Bel Art
Sunčica Lambić-Fenjčev Priroda Andree Ivanović Jakšić „Man is a phase of nature, and only as he is related to nature does he really matter…”* Frank Lloyd Wright.
Umetnost danas i pored dostignutih sloboda ipak ima značajnu društvenu i političku odgovornost. Bez obzira na kulturološki diverzitet uzrokovan istorijom i estetskom praksom mesta sa kojih umetnici potiču, postoje određeni problemi i teme koje su univerzalne i svojstvene savremenom društvu i savremenom načinu života. Razmatranjem određenih problema možemo sagledati značenje umetničkog dela, istražiti upotrebu određenih materijala, tehnike, forme i sadržaja, kao i kompleksne svesne i nesvesne, misaone i emotivne uticaje na njegov nastanak. Iako su mnogi problemi savremenog čoveka univerzalni, iskustvo suočavanja sa njima ili njihovog prevazilaženja je različito, individualno, pa je tako i umetnost koja reaguje na to izrazito subjektivistička i intimistička.
Možemo reći da je industrijska revolucija donela nove načine razmišljanja i shvatanja, kako u svakodnevnom životu, tako i u umetnosti. Upotreba i razvoj novih tehnologija, sa jedne strane, nesumnjivo su unapredili i poboljšali uslove života, ali sa druge strane, ravnoteža između čoveka i prirode počela je uvećano da se urušava. Razvoj potrošačkog društva i potrošačkog odnosa prema prirodi polako je počeo da narušava životnu sredinu i čovek je postepeno počeo da uništava samog sebe. Takođe, tehnološki razvoj doneo je mnoge novine i u umetnosti. Uspon buržoazije, početak masovne proizvodnje, širenje profanih u odnosu na sakralne, mitološke ili herojske teme, pronalazak fotografije, modernistička vera u progres, itd, uslovili su promenu percepcije u odnosu na ranija iskustva, doveli do novih shvatanja koja se uočavaju u tokovima moderne umetnosti, izraženo je prisustvo analitičke linije koja dovodi konačno do dematerijalizacije umetničkog predmeta. Umetnost danas podrazumeva složene interrelacije između umetnosti, društva, prirode, nauke i tehnologije koje donose nove forme umetničkog izražavanja rušeći tradicionalno postavljene granice među ovim oblastima i značajno menjajući kontekstualizaciju i recepciju umetnosti krajem 20. i početkom 21. veka. Danas gotovo da ne postoje materijali, mediji ili tehnologije koje ne koriste savremeni umetnici, a za teme umetnici uzimaju sve ono što ih okružuje u savremenom svetu. Često se u poslednje vreme postavljaju pitanja čemu teži savremena umetnost i kakav je odnos umetnosti i umetnika prema društvu, prirodi, istoriji i kulturi.
Francuski teoretičar umetnosti i filozof Žorž Didi-Iberman izneo je tezu o mogućnosti postojanja jedne umetnosti bez ičeg fiktivnog i latentnog, umetnosti sasvim svetovne, reifikovane, koja ne izražava ništa drugo osim svoje fenomenološke prisutnosti. Međutim, i takva umetnost ipak poseduje svoje sasvim precizno značenje koje je Iberman sažeo u tvrdnji : „Kvalitet i moć minimalističkog objekta upućuje na fenomenološki svet iskustva“. Poreklo minimalističkog objekta je u tradiciji apstraktnog slikarstva, a osnovni cilj minimalista bio je da stvore objekat potpuno lišen svakog traga iluzionizma prostora odnosno tip objekta kao čistog i punog volumena, konkretne stvari. U ovim rečima možemo, bar jednim delom, prepoznati umetnost Andree Ivanović Jakšić. Složen i dugotrajan postupak rada, proces nastanka umetničkog dela, učinili su da radovi Andree Ivanović Jakšić izađu iz dvodimenzionalnosti slikarskog platna i dobiju treću dimenziju odnosno postanu objekti koji imaju više uglova posmatranja. Posmatrač može stajati ispred slike i posmatrati je ili je gledati sa strane i na njegov vizuelni utisak u velikoj meri utiču snažna reljefnost dela i refleksija svetlosti po fakturi. Slike – objekti su monumentalnih dimenzija, monohromni, sa naizgled jednoličnom, uglavnom reljefnom strukturom izuvijanih linija, ravnih linija, tačkica, koje nastaju kao posledica samog procesa rada. Jer umetnica ne slika svoje slike već ih pravi, gradi, nanoseći slojeve različitog materijala – papira, zavoja, pepela… Boja nije naneta na površinu već je sastavni deo materijala, u samoj je materiji kojom umetnica gradi sliku. Struktura radova podseća na primarne prirodne forme izgrađene od primarnih, prirodnih materijala – drveta (papir, karton), vode, vatre, pepela… Umetnica za svoje radove koristi upravo prirodne materijale i prirodne procese. Papirom koji sama pravi od otpadnog materijala (kartona), na dobro pripremljenoj podlozi platna ređa slojeve, „zida“ sliku koja na nekim radovima dobija strukturu nalik kamenu. Prirodni procesi su neophodni za nastanak ovih umetničkih dela, visoka temperatura vazduha da bi se slike brže sušile, vatra da bi se dobile tamne nijanse. Umetnica često pali reljefne površine, premazuje ih pepelom, itd. Ovakav način nastanka dela je dugotrajan i zahtevan, od pripremanja podloge, nanošenja slojeva, njihovog uobličavanje, skidanja nepotrebnog materijala, glačanja, grebanja, urezivanja… Dobijena zgusnuta, snažna faktura je poput zgusnutih misli, u svakom radu osećaju se ujedno misaona napetost i snažne emocije. Kao da je u pitanju ispisivanje svojevrsnog atavističkog jezika, jer dela su poput teksta, ispisanog najdubljim, skrivenim, možda čak i za umetnicu nejasnim emocijama. Na slikama-objektima jasno se uočava antagonizam muškog postupka i ženskog principa, ali koji su iskrenim, predanim radom i posvećenošću harmonično sjedinjeni u konačnom delu.
Celokupan dosadašnji opus Andree Ivanović Jakšić, bilo da su u pitanju slike, crteži ili objekti posvećeni su čoveku, odnosno čovekovom biću, čovekovoj egzistenciji. Kao i mnogi savremeni umetnici i Andrea Ivanović Jakšić je u potrazi za pitanjem šta to znači biti čovek u današnjim okolnostima. Nazivi njenih ciklusa „Biti čovek“, „Usavršavanje veštine postojanja“, „Voli svoju sudbinu“, itd. upravo svedoče o tome. Najnoviji ciklus „Čovek je priroda“ oslobađa ono iskonsko u njoj, umetnica istražuje suštinu čovekovog bića, njegovu vezu sa prirodom i njegovo otpadništvo od prirode. Umetnica preispituje sopstvena unutrašnja osećanja, ali istovremeno njeni radovi predstavljaju trag, svedočanstvo opažanja i osluškivanja čoveka, sveta, pojava i vremena u kojem živimo. Povratak čoveka prirodi i prirodnom načinu života sve je više tema savremene umetnosti. Prilikom realizovanja ovih radova savremeni umetnici koriste različite medije, različite materijale i tehnike. Upotrebom neslikarskih materijala i načinom njihove obrade, slikarski postupak Andree Ivanović Jakšić možemo povezati sa slikarstvom enformela u smislu „poslednjeg naturalizma“ kako ga je definisao Lazar Trifunović. Ipak, osim intimnih emotivnih stanja i razmišljanja na ovim radovima možemo pronaći u izvesnom smislu čak i angažovani stav umetnice prema dešavanjima u današnjem društvu. Dela su posvećena čoveku, iskonskom u njemu, ali i čoveku u savremenom svetu ukazujući na neophodnost njegovog osvešćenja odnosno na njegovo neosvešćenje, otuđenje i izgubljenost u današnjem društvu. Sami materijali koje umetnica koristi imaju i simboličan karakter, npr. pepeo označava uspavano čovečanstvo. Andrea Ivanović Jakšić u svojim ciklusima često stvara „duple“ slike, kao pozitiv i negativ, koje ukazuju na odnose svetlog i tamnog, na igru dobra i zla, života i smrti. Svi ovi elementi bili su prisutni i u prethodnim ciklusima, ali sada se uočava jedna zrelost u radu, osmišljenost, jasnoća izrečenog. Za Andreu Ivanović Jakšić se može reći da prirodu i svet oko sebe posmatra mentalnim, duhovnim pogledom, a ne samo telesnim vidom.
Otuđenje čoveka od prirode, čoveka od čoveka, ratovi, bezobzirno crpljenje resursa i druga neadekvatna ponašanja konstantno uzrokuju različite prirodne katastrofe. Na naš nemar, priroda uzvraća udarac. Međutim, uništavanje prirode nije vezano samo za savremenog čoveka, jer su i različiti načini upotrebe prirodnih resursa ranijih civilizacija izazivali snažne promene u prirodi. Danas, u 21. veku, neznanje se sve manje može uzeti kao izgovor za uništavanje prirode.
Radovi Andree Ivanović Jakšić su problemskog karaktera, ona preispituje sebe, svoje misli, iskustva, emocije, i na taj način, kao deo prirode i deo društva ona preispituje čitavo čovečanstvo. Iz tog razloga njene poruke su, iako potekle iz izrazito ličnog, subjektivističkog stava i osećanja, životne, univerzalnog karaktera, ona deli svoje misli, saoseća, pati i nada se, istrajava i izdržava na ovom svetu. Andrea Ivanović Jakšić ne može, i ne želi, da poput velikih ideja moderne umetnosti, na čije pojedine pravce formom njena dela podsećaju, menja svet, već pokušava da svojim, iako snažnim umetničkim stavom, nenametljivo pruži svoje emocije i misli kao lični doprinos u osvešćivanju čoveka i njegovom povratku sebi i svojoj suštini.
*Čovek je faza prirode i vredi samo onoliko koliko je u vezi sa prirodom
Januar 2016.
Sunčica Lambić-Fenjčev Andrea Ivanović Jakšić’s nature
„Man is a phase of nature, and only as he is related to nature does he really matter…” Frank Lloyd Wright
Despite the achieved freedoms, art today still has a significant social and political responsibility. Regardless of cultural diversity caused by history and aesthetic practice of the places the artists come from, there are certain issues and themes that are universal and typical of modern society and modern way of life. Considering certain issues, we can recognize the meaning of a work of art, explore the use of certain materials, technique, form and content, as well as complex conscious and unconscious, thought and emotional impacts on its creation. Although many of the problems of modern man are universal, the experience of coping with or overcoming them is different, individual, and so the art that responds to this is subjectivist and extremely intimate.
We can say that the Industrial Revolution brought new ways of thinking and understanding, both in everyday life and in art. The use and development of new technologies, on the one hand, undoubtedly advanced and improved living conditions, but on the other hand, the balance between man and nature began increasingly to collapse. The development of consumer society and consumer attitude towards nature slowly began to disrupt the environment and the man gradually began to destroy himself. Also, technological development brought many innovations in art as well. The rise of the bourgeoisie, the start of mass production, the expansion of profane compared to sacral, mythological and heroic themes, the invention of photography, modernist faith in progress, etc. caused a change of perception in relation to past experience, led to new insights that can be observed in the history of modern art, there is the noticeable presence of analytical line that finally leads to dematerialization of an art object. Art today involves complex interrelations between art, society, nature, science and technology that bring new forms of artistic expression breaking down the traditionally set boundaries among these areas and significantly changing the contextualization and reception of art in the late 20th and early 21st century. Today there are almost no materials, media or technologies which are not used by modern artists, the themes that artists choose include everything that surrounds them in the modern world. The questions that have often been asked lately are what the contemporary art tends toward and what the attitude of art and artist toward society, nature, history and culture is.
French art theorist and philosopher Georges Didi-Huberman put forward the thesis about the possibility of existence of an art without anything fictive and latent, an art entirely secular, reified, expressing nothing other than its phenomenological presence. However, even such an art does have its very precise meaning which Huberman summed up in the statement: „The quality and power of minimalist object refers to the phenomenological world of experience.“ The origin of minimalist object is in the tradition of abstract painting and the basic aim of minimalists was to create an object completely devoid of any trace of illusionism of space or a type of an object as pure and full of volume, concrete things. In these words we can, at least in part, recognize the art of Andrea Ivanović Jakšić. Due to the complex and lengthy procedure of work, the process of creating a work of art, Andrea Ivanović Jakšić’s works got out of the two-dimensionality of the painting canvas and got the third dimension, i.e. they became objects that have multiple viewing angles. An observer may stand in front of the painting and watch it or look at it from the side and his visual impression is largely influenced by strong relief of the work and reflection of light on the surface. Paintings – objects are of monumental proportions, monochrome, with seemingly monotonous, mostly relief structure of twisting lines, straight lines, dots, arising as a result of the working process. Because the artist does not paint her paintings, but creates them, develops them, applying layers of different materials – paper, bandages, ash … Colour is not applied to the surface, it is an integral part of it, it is in the very matter with which the artist builds up her picture. The structure of her works is reminiscent of primary natural forms constructed from primary, natural materials – wood (paper, cardboard), water, fire, ash… The artist herself uses natural materials and natural processes for her works. Using the paper that she makes herself from waste material (cardboard), she applies layers on the well-prepared canvas base, she „builds up“ a picture which in some works has a structure similar to the stone. Natural processes are essential for the creation of these works of art, high air temperature for faster drying, fire in order to obtain dark shades. The artist often burns relief surfaces, coats them with ash, etc. This way of creation of a work is time-consuming and demanding, from preparing the base, applying layers, their shaping, removing unnecessary material, polishing, scraping, engraving… The resulting condensed, strong surface is like condensed thoughts, in every work both thought tension and strong emotions can be felt. As if it is about writing a sort of atavistic language, since works are like text, written with deepest, hidden, vague emotions perhaps even for the artist. In the pictures-objects there is clearly observed antagonism of men’s act and women’s principle, but which are, through honest, hard work and dedication, harmoniously combined in the final work.
The entire oeuvre of Andrea Ivanović Jakšić so far, be it paintings, drawings or objects is dedicated to the man, i.e. a human being, his existence. Like many contemporary artists, Andrea Ivanović Jakšić is also searching for the answer to what it means to be a man in today’s circumstances. The titles of her cycles „Being a man“, „Improving the skill of existence“, „Love your destiny“, etc. testify to this. Her latest cycle „Man is nature“ releases the primordial in her, the artist explores the essence of human being, his relationship with nature and his apostasy from nature. She examines her own inner feelings, but at the same time her works represent a trace, a testimony of observations and listening to a man, the world, phenomena and the time we live in. The return of the man to the nature and the natural way of life is more and more the theme of contemporary art. When creating these works, contemporary artists use different media, different materials and techniques. For the use of non-painting materials and the way of their processing, the painting process of Andrea Ivanović Jakšić can be connected with the painting of informel in terms of „the last naturalism“ as defined by Lazar Trifunović. Still, besides the intimate emotional states and thoughts, in these works we can also find in a sense an even engaged attitude of the artist towards what is happening in society today. Her works are dedicated to the man, the primordial in him, but also to the man in the modern world, pointing to the necessity for his awakening or his non-awakening, alienation and disorientation in today’s society. The materials which the artist uses also have a symbolic character, for example ash means dormant humanity. In her cycles, Andrea Ivanović Jakšić often creates „double“ paintings, as a positive and a negative, which indicate the ratio of light and dark, the play of good and evil, life and death. All these elements were present in her previous cycles as well, but now we can recognize maturity in her work, meaningfulness, clarity of the said. It can be said that Andrea Ivanović Jakšić views the nature and the world around her with a mental, spiritual look, not only with physical sight.
The alienation of the man from the nature, man from man, wars, reckless depletion of resources and other inappropriate behaviour constantly cause various natural disasters. Nature strikes back to our negligence. However, the destruction of nature is not only related to the modern man as different ways of the use of natural resources by previous civilizations caused strong changes in nature. Today, in the 21st century, ignorance can less and less be taken as an excuse for the destruction of nature.
Works by Andrea Ivanović Jakšić are problem-based in character, she examines herself, her thoughts, experiences, emotions, and that way, as a part of nature and part of the society she examines all of humanity. For this reason her messages, although deriving from very personal, subjectivist attitude and feelings, are related to life, they are universal in character, she shares her thoughts, she sympathizes, suffers and hopes, persists and endures in this world. Andrea Ivanović Jakšić can not, and does not want, like the great ideas of modern art, whose particular directions her works resembles in form, to change the world, but tries, with her, although strong artistic attitude, to unobtrusively offer her emotions and thoughts as a personal contribution to the awakening of the man and his return to himself and his essence.
January 2016.
Sava Stepanov
Personalno poreklo modernizma u slikarstvu Andree Ivanović Jakšić
Slikarstvo Andree Ivanović Jakšić je problemskog karaktera. Radi se o minimalističkim, monohromijskim radovima u kojima su pretpostavke slike, pogotovo njena površina (kao kategorija koju slikarstvo ne deli ni sa jednim drugim sistemom slika), primarnog karaktera i dejstva. Ta površina je „čista“, kartezijanski je svedena, definisana je najčešće „zatamnjenom i potisnutom toplinom boje“ (Klement Grinberg), na njoj je mali broj pikturalnih događanja (ili su ta događanja definisana kao jednolični i maksimalno multiplicirani broj utisnutih tačkica koje se pretvaraju u jednolično struktuiranu celinu) – čime su eliminisane sve moguće konvencije o klasičnoj pikturalnosti kao umetničinoj težnji. Neke slike su više napravljene nego što su naslikane. Andrea Ivanović Jakšić gradi svoje površine tako što „fabrički“ jednolično preslikava površinu, ili u slojevima nanosi rastopljenu papirnu masu. Iako se radi o crnoj ili beloj slici, dakle o površinama uglavnom zasnovanim na dejstvu neboja, ovde se može govoriti o efektu samouspostavljenog dejstva bojene materije i materijala. Dakle, boja nije nanesena na površinu nego je ona, sintetisana sa materijalom „podloge“ – sastavni konstituent same površine slike. Sve ove slike su hotimično monumentalnih dimenzija, te se na taj način ostvaruje ubedljiva napomena o slici – predmetu. Jer, na kraju, kako bi to rekao već citirani Grinberg, na takve tvorevine reagujemo kao na autentične slike „na osnovu jedinstva koje odaju pri samo jednom pogledu“…
Na osnovu ovih konstatacija o umetničkom konceptu Andree Ivanović Jakšić moguće je govoriti kao o ekskluzivno modernističkom stavu… Njen analitički odnos i briga o ontološkim problemima slike/slikarstva nas nedvosmisleno upućuju na takav zaključak. Međutim, postoji fina distinkcija: ova umetnica stvara u vremenu postmodernizma, u vremenu posle iskustva tzv. „druge moderne“ i svojevrsne „umetnosti u plinovitom stanju“. Jednostavno, pravolinijsko opetovanje istorijskih modernističkih postupaka i poklonički dosledno ponavljanje modernističke filozofije – nije primereno svetu i vremenu u kome ova umetnica živi i stvara. Jer, skoro celokupno životno iskustvo Andree Ivanović Jakšić, a stvaralaštvo potpuno, ostvareno je u vremenu permanentne krize (raspad SFRJ i događaji iz fatalnih devedesetih, bombardovanje iz 1999-te, tranzicijska kriza posle 2000-te, svetska ekonomska kriza na kraju prve decenije novog veka). To je vreme u kome su umetnost i umetnici statusno zapušteni i potcenjeni te su otuda primorani da štite vlastiti dignitet. Oni koji su posedovali naglašenu svest o „biću umetnosti“ nastojali su da budu „specijalisti“ u svojoj oblasti i otuda se pojavila ta diskretna želja za modernizmom. Naravno, „diskretni modernizam“ ne podrazumeva drastična načela, ali insistira na obnavljanju značaja osnovnih modernističkih principa, probližavanje onoj poziciji u kojoj „umetnost ima pravo na zasebnost ne da bi se izdvojila već da bi bila primer drugim znanjima i drugim praksama“ (F. Mena). Danas, u specifičnoj atmosferi globalizma, kako to konastatuje Frančesko Bonami „u današnjoj eri globalizma svet umetnosti više nije u stanju da pogleda u svoje središte. Slike nisu samo slike, nego antropološke, političke i socijalne izjave…“ Upravo zbog toga očigledna modernistička analitičnost u umetnosti Andree Ivanović Jakšić obeležena je subjektivizmom i personalnošću. Ma koliko jasno medijski profilozofirana i realizovana – njena slika ne poriče svoje antropološko poreklo, umetnica ne izbegava određene sadržinske refleksije iz vlastitog iskustva. Otuda naslov izložbe “Usavršavanje veštine postojanja“ baš kao i nazivi njenih slika (Voli svoju sudbinu – krvotok; Voli svoju sudbinu – dišem; Voli svoju sudbinu – kosmos; Privid, Sagorevanje, Vrač…) koji, izravno i sugestivno, „upućuju“ gledaoce na određene principe koje ona nudi kao „poruku“. Ka višeznačnim napomenama o egzistencijalnim pitanjima – Andrea kreće od vlastite osećajnosti. Povodom svojih slika „napravljenih“ slojevitim nanošenjem bojene papirne mase gde je površina zbog procesa sušenja reljefno struktuirana i ispucana, umetnica govori o vlastitim asocijacijama: „Kao kora drveta, kao duboke bore na vratu moga dede, kao prirodna struktura…“ Pri tome Andrea Ivanović Jakšić nikako ne nastoji da površinskoj fakturi i strukturi slike dodeli sadržinska značenja, još manje da gledaočevoj percepciji predloži vizuelnu evokaciju. No, ona bez ustezanja dozvoljava sebi (a i posmatraču) da je slika „ponese“ ka svakodnevnim situacijama – slika ima svoje istinsko životno poreklo, ona je pritajeni nosilac Andreinog autobiografskog iskustva, izazvana je svakodnevnim životnim povodima; posledica je umetničinog delovanja i njenog stvaralačkog poriva, njenog vitalizma, njenog egzistencijalnog opredeljenja… Ili: život = slika. A upravo zbog toga ove slike poseduju svoju zasebnu egzistenciju, svoju autentičnost i svoju posebnost…
Decembar 2010.
Sava Stepanov
Andrea Ivanović Jakšić’s Art of Painting – Personal Origins of Modernism
The painting of Andrea Ivanović Jakšić focuses on issues. Her works are minimalistic and monochromatic where presuppositions are images, in paritcular their surfaces (a category the art of painting does not share with any other system of imaging) which, in terms of charcter and effect, are primary. The surface is “clean”, reduced in the Carthusian sense, in appearance it is mostly “dark and subdued with the warmth of color” (Clement Greenberg), with few pictorial events (or events that appear uniform by way of a multicplicity of impressed minute points congealing itno a uniform, structured, whole) – and hence it eliminates all conventions of the classical art of painting aimed at artistically. Some paintings are more of a construction than a painting. Andrea Ivanović Jakšić constructs her surfaces by “industrially” and uniformly copying the surface or by building up, in layers, of melted paper mass. Even in black or white paintings, whose sufaces are mostly based on the effect of non-colours, one can argue that the result is a self-established effect of coloured matter and material. The colour is not built onto a surface but it synthesises with the “surface’s” material
– it becomes a constituent element of the painting’s own surface. All paintings are intentioanlly monumental in dimension and thus offer a convincing comment on the painting – object. As Greenberg, who we already cited, would say, we react to such works like we do to authentic images “based on the unity they reflect at a single sight”.
On the basis of conclusions regarding the artistic concept of Andrea Ivanović Jakšić one can refer to it as an exclusive modern stance. Her analytical attitude and concern about the ontological problems of images/painting lead us, unambiguously, to such a conclusion. There is, however, a fine distinction: this artist creates in postmodernism, a period succeeding the so-called “second modernity” and, very specific, “art in a gaseous state” experience. Simply put, a linear replication of historical modernistic procedures and a humble and consistent repetition of the philosophy of modernity – is not appropriate in the world and times this artist lives and works in. Practically all Andrea Ivanović Jakšić’s life experience and her entire creative experience occurred in a time of permanent crisis (the breakdown of the SFRY and the fatal events in the 1990s, the bombing in 1999, the transition crisis following the year 2000, the world economic crisis at the end of the first decade of the new century). This was a time when the status of art and artists was neglected, when they were underestimated andhence forced to protect their own identity. Those who had a heightened awareness about “art’s being” tried to be “experts” in their field which gave rise to a discrete desire for modernity. Naturally, “discrete modernity” does not mean drastic principles but it insists on restoring the significance of the fundamental principles of modernity and aims for a position in which “art has the right to its singularity not in order to distance itself but in order to act as an example to other knowledge and practice” (F. Menna). In this day, in the specific climate of globalism, as Francesco Bonami concludes: “in this age of globalism the world of art is no longer able to look into its essence. Paintings are no longer simply paintings but are anthopological, political and social statements”. It is precisely because of this that the analytical modernity in Andrea Ivanović Jakšić’s art is marked with subjectivity and the personal. However clearly prophilosophical and actualised – her paintings do not negate their anthropological origins, the artist does not avoid certain reflections on contents from her own experience. Hence the title of the exhibition: “Perfecting the Art of Being” as well as the titles of her paintings (Love Your Destiny – Blood Circulation; Love Your Destiny – I’m Breathing; Love Your Destiny – The Cosmos; Illusion, Combustion, Sorcerer) which explicitly suggest, “direct”, the viewer toward certain principles that she offers as a “message”. Andrea sets off with her own sensitivity toward a multiplicity of comments on existential issues. Referring to her paintings “constructed” by building up coloured paper masses and the surfaces which, due to the drying process, attain a relief-like, cracked, structure, the artist says that her associations are: “The bark of a tree, the deep wrinkles on my grandfather’s neck, a natural structure”. Nevertheless, in no way does Andrea Ivanović Jakšić attempt to attribute meaningful content to the superficial texture and structure of her paintings, and even less to suggest a visual evocation to the viewer’s perception.Instead, she allows herself (and the viewer) to be “carried away” freely toward every day situations – the paintings have their own, genuine, roots in life, they are the concealed bearers of Andrea’s autobiographical experience, they are provoked by every day life situations; they are the result of an artistic act and of her creative impulse, her vitality, her existential orientation. Or, to put it thus: life = painting. This is precisely why these paintings have their individual existence, their authenticity and specificity.
December 2010.
Ivana Benović
Biti čovek
Savremene tendencije ka poštovanju rodnih razlika podrazumevaju, u domaćoj sredini, slash pri definisanju nečije profesije (psiholog/psihološkinja, doktor/doktorka itd.) pa tako zahtevaju i razlikovanje umetnice od umetnika.
Kada se na google image search kao ključna reč ukuca „ženska umetnost“ (u raznim varijacijama – „female artists“, „women’s art“ itd) pojavljuju se hiljade fotografija, a ono sto na njima vidimo može stati u ovaj pasus: ženski portreti, intimistički enterijeri i mrtve prirode, slike porodice, Rosalba Carriera, deca, fotografije radikalnih feministkinja, slike čuvenog performansa Shigeko Kubote, Frida Kahlo, ženski magazini, frontispisi knjiga Griselde Pollock, autoportreti, dosta ružičastog (popularnog „roze“), kostimi, Angelica Kauffmann, dekorativno i egzotično slikarstvo i skulptura, stilizovani crteži na kojima je neretko predstavljeno žensko telo – kao objekat viđen očima muškarca, ili iscrpljeno anoreksijom – ženskom bolešću modernog doba, ili pak pin-up kao projekcija želje autorki da se ugledaju na nametnute im kanone lepote ili da pokazu prezir prema istima. Posebno duhovit rezultat dobija se kada se ukuca isti pojam na srpskom jeziku – prvo što vidimo jesu uputstva kako napraviti vez, goblen, milje. Žena kao žena, žena kao borac/ feministkinja, žena kao žrtva (muškarca, društva, sopstvene prirode). Mada se ovakva letimična pretraga nikako ne sme uzeti kao apsolutno referentna, ipak je u nekom smislu ilustrativna kada je reč o opštoj slici koja se vezuje za ženu u umetnosti.
Ono što je na prvi pogled zajedničko svim ovim „google images“ jeste jedan, ponekad dozirani a neretko i overdozirani, intimizam, koji se u tematskom smislu ogleda pre svega u bavljenju vrlo ograničenom problematikom.Ova pojava istorijski se može opravdati položajem žene u društvu, ali utoliko više iznenađuje, kada je reč o savremenom stvaralaštvu, taj tematski okvir u koji je neretko zatvorena umetnost žena. Često čak i potpuno apstraktne slike odišu tim „ženskim kvalitetom“, makar u asocijativnoj sentimentalnosti koja se naslućuje u izboru boje i oblika.
Ako je već potrebno povući slash i odrediti Andreu Ivanović Jakšić kao umetnicu, onda se mora istaći i to da je ona među retkim umetnicama čije delo ima malo šta zajedničkog sa gore pomenutim shvatanjima ženske umetnosti. Tim pre što se njeno slikarstvo nastavlja na tradicije apstraktnog ekspresionizma – onog pravca koji je u literaturi istican kao „muška“, „mačo“ umetnost. Ono je energično, ekspresivno po prirodi i efektima i stihijsko po načinu nastanka, ali njena umetnost ne podrazumeva prosto prenošenje podsvesnih impulsa na slikarsko platno. Dok njene slike i crteži odaju impulsivnost u vidljivim tragovima samog procesa slikanja, grebanja po površini, energičnih i spontanih poteza, njene skulpture i instalacije sa druge strane pokazuju duboko promišljanje koje im je prethodilo. Korišćenjem ne-lepih materijala i boje, pravljenjem paradoksalnih i neretko bizarnih kombinacija kao što je pupčana vrpca u nečemu što bi se najpribližnije moglo odrediti kao mrtvački kovčeg, Andrea Ivanović Jakšić svojim delima generiše snažan vizuelni, mentalni i emotivni utisak koji se može uporediti sa efektom koji izazivaju neka ikonička dela istorije moderne umetnosti, kao što je instalacija Eda Kienholtza sa bolničkom sobom.
U njenoj umetnosti ne postoji ništa što bismo odredili kao dekorativno, čak ni lepo u konzervativnom smislu tog termina. Uprkos tome, njena vizija sveta nije defetistička, upravo suprotno. Andrea Ivanović Jakšić nije okupirana ženskim ili muškim temama, ona ne tone u individualnu analizu i ne prepušta se intimizmu. Njene teme su univerzalne, ona glorifikuje lepotu života pokazujući ružnoću smrti, insistira na kretanju prikazujući opasnost stagnacije / vrtloga, slavi trenutak koji stane u otkucaj ističući njegovu prolaznost. Svojim delima želi da probudi, prodrma, pokrene. Takođe, ona pokazuje jedan mogući put odupiranja potrebi da se stane, fizičkom i mentalnom energijom koju ulaže u svoj rad.
Tekst Ivane Benović u katalogu izložbe “ Biti čovek“ Andree Ivanović Jakšić u Arte Galeriji, 15.08-30.08.2009.
Bratislav Ljubišić, o izložbi Andree Ivanović Jakšić u Arte galeriji
U „Arte-galeriji“, u Svetogorskoj ulici, u toku je izložba Andree Ivanović-Jakšić. Pored uobičajenog centralnog dela – ne zaboravimo: u ovoj galeriji je običaj da se izlaže jedna slika/skulptura/crtež itd. , umetnica se pretstavila i instalacijama, još jednim velikim crtežom/slikom i slikama u duhu enformela.
U predgovoru kataloga Ivana Benović postavlja krucijalno pitanje koje sam razmatrao u ovoj rubrici više puta: kakva je to granica između muške i ženske umetnosti i u kojoj meri je opravdana prisutnost kose tanke – ona nije deo suštine ćirilice: kosa tanka-uspravna debela – kada je reč o profesijama? Na primer: profesor/profesorka, doktor/doktorka i da ne nabrajam dalje. Postoji u književnosti tzv. žensko pismo sa nagradama koje se isključivo dodeljuju anatomskim ženama a ne onima po osećaju pa bile likom čak i muški. Tako je reč i o likovnoj umetnosti, a da paradoks seže daleko i duboko, pomenuću nedavnu tvrdnju jedne ženske aktivistkinje koja tvrdi da je ženski šah mnogo nežniji i humaniji! Dobro, to je jedna od prepreka da se govori o fenomenu zvanom delo i da se negira sve ono što dobro umetničko delo čini. Ispravno Ivana Benović zaključuje da to sa Andreom nema dodirnih tačaka, čak naprotiv!Ona kao da je prešla u suprotni tabor i postala „mačo-slikar“. Jeste: robusnost i odbojnost instalacija jer se bave smrću i nemaju „roza-ljupkost“svakako da ne spada u tezu o ženskoj umetnosti. Bavljenje enformelom, materijom i traganjem za čovekom i čovečanskim uopšte još više je udaljuju od pojma slikarka, a približava slikaru. I na kraju dve slike – jedna sačinjena od fotografija dece – nekoliko hiljada malih portreta je poređano po horizontalnim i vertikalnim linijama – i crteža/slike koji čini na hiljadu slova lambda poređanih na isti način zaokružuju celinu u malom o ovoj umetnici koju interesuje pre svega postojanje čoveka, tek onda dolazi bliže karakterisanje. Obe pomenute slike su zanimljive pre svega zbog delovanja celine, jedinstvenog bića. Intenzivno zagledanje otkriće da je umetnici važan i svaki detalj: ona klasična definisanost umetničkog dela može da deluje i celinom, ukupnošću, ali i detaljem. To je ono što se može zaključiti iz izloženog. Jasno je da za ovu umetnicu tek predstoji dokazivanje. Ali, očigledno je da se u izabranom načinu sjajno snalazi.
Još jedna pojedinost na ovoj izložbi izaziva pažnju. Naime, u poslednje vreme sve više je teoretičara koji zagovaraju misao da umetnost mora da bude religiozna. Hoće li to biti u duhu neke vere ili nekog političkog ubeđenja nije važno. Inače, naročito likovna umetnost, pretvara se u puku dekorativnost, podjednako udaljenu i od života i od duha same umetnosti. Ateistička umetnost je samo mrlja u stvaralaštvu i kao takvu je treba svakako zanemariti. Međutim, estetsko i komunikativno kod Andree jasno se suprotstavlja jednoj u suštini netačnoj i nepotrebnoj tezi. Očigledno se umetnosti oduzima njen fenomenološki karakter i od nje se gradi poslušnost poznatoj kao ilustracija političkih, verskih ideja kao posledice dominacije ekonomike i novčane vladavine uopšte. Dakle, umetnost kao tržišna vrednost bez obzira što se sve pomenuto zaodeva u duh tajne koju jedno umetničko delo nosi. Andrea Ivanović Jakšić je zaokupljena delom kao samosvojnim jezikom koji je dovoljno moćan da se uspostavi komunikacija. Ova izložba bez obzira na broj dela pokazuje kako se to postiže.
Andrea Ivanović Jakšić je rođena u Slavonskom brodu, 1979. godine. Školovanje je završila u Novom Sadu – profesori Milan Blanuša i Milan Stašević. Samostalno izlaže od 2002., i ovo joj je šesta samostalna izložba.
Avgust 2009.
Bratislav Ljubišić
Dragan Hajrović o izložbi slika i creža “ Preobražaj ” Andree Ivanović Jakšić
Preobražaj
“Postoji velika nesigurnost o počecima slikarstva. Egipćani kažu da su ga oni izmislili šest hiljada godina pre nego što je prešlo u Grčku, isprazno hvalisanje, razume se . Grci kažu da je pronađeno u Sikionu, ili u Korintu, ali, svi se slažu da je nastalo iz običaja da se čovekova senka zaokruži linijom. Prema tome prvo slikarstvo je bilo takvo. “
(Plinije Stariji, Istorija prirode, knjiga XXXV)
U situaciji gde već više od dve decenije na svetskoj likovnoj sceni ne postoji privilegovani model, ne postoji ono što se ponekad zvalo “ stil “ ili “ pravac “ umetniku našeg doba preostaje jedino da izoštri svoj iskaz , da podesi instrument i da se posveti unutrašnjoj konzistenciji svoga rada i da pokuša ono što radi – bez obzira na medij koji može biti na širokoj skali , od sasvim tradicionalnog do visoko tehnološkog – izvede na najbolji mogući način. Ispitivanje i razumevanje sopstvenih polazišta stalna je preokupacija umetnika tokom celog njegovog stvaralačkog života .
Andrea Ivanović Jakšić je stvaralac na čijem polju traganja za autentičnim identitetom vidimo upravo taj proces uprnog i neprekidnog ispitivanja najdubljih korena njenog umetničkog stava , koji nam na ovoj izložbi u vidu jednog osobenog iskaza i otkriva .
Svedoci smo aktivnog i pažljivog preispitivanja jedne lične stvaralačke nužnosti koja na osnovu duhovne discipline i dubinskog promišljanja sa jedne strane i snažnog impulsa sa druge strane čini osnovu – energetsku podlogu na kojoj se ostvaruje jedan osoben likovni senzibilet .
Nastali radovi su pre svega otisci unutrašnjeg stanja svesti gde svaki pojedinačni prikaz predstavlja trag-svedočanstvo stvaraočeve asketske izoštrenosti opažanja osluškivanja sveta i pojava koje ga okružuju .
Na brižljivo pripremljenim podlogama postupkom potpunog nanošenja bojenih površina , njihovog skidanja , snažnog ucrtavanja linearnih konstalacija , precizno slikanih površina , razmazanih mrlja, ekspresivnih nanosa četkom urezivanja ili struganja ogrebotina po materijom zasićenoj površini , autor ne samo da nam otkriva intimni dijalog koji vodi sa sobom već i proces ispisivanja sopstvenog teksta – činjenja dela .
Intuitivno nanosi se negde zgušnjavaju i sabijaju gde njihova ukrštanja , preplitanja i slojevitost pune sliku i tamne je dok su na nekim razređeni , olakšavaju je , prazne rasvetljavaju . Razigravanje i borba tih elemenata , koji kao da pokušavaju da pobegnu iz racionalnog postavljenog okvira da bi na kraju ipak ostali zadržani njegovom kohezionom silom – čine da prikaz zrači ekspresivnom energijom.
Nastaju pikturalne tvorevine sa jednim osobenim koloritom koji je sracunat na neponovljivoj granici koja deli likovnu naivnost sa likovnim lukavstvom. Ovo budi u nama dijalekticku misao o jedinstvu suprotnosti koje cine život: harmonije i razuma s jedne i nemira , stihijskog – podsvesnog sa druge strane.
Slika koja nastaje iz takvih postupaka i takvog stanja svesti ukazuje se kao svojevrstan rukopis na čijim se slojevima očitava smisao neprestanog događanja , nastajanja i nestajanja,kretanja, prisustva, iščezavanja i rađanja. U nekim radovima kao da nalazimo sećanje na pradavne procese kada su se elementarne sile pretakale u znake . Na drugima u tamnim urezima i patini koju nose kao da se ulovilo vreme , što čini da deluju poput ritualnih predmeta. One bude u nama i druge asocijacije ali vidimo da se celina njenih radova može sagledati i kao neprestano osluškivanje protoka vremena.
Arhetipska struktura i savremeni način mišljenja prepoznaju jedan u drugom kao zov i odaziv čineći suštinsko jedinstvo čime Andrea uspeva da upravo svojoj intimnoj analizi stvarnosti obezbedi autoritet snažno artikulisanog kontinuuma. Važna osobina Andreinog stvaralaštva i kreiranja portreta sveta u kome živimo je i prisutna i naglašena odanost prema likovnom stvaranju kojoj kada dodamo vidljivu duhovnu zrelost njenog čina imaćemo ukupnu filozofsku sliku ove izložbe.
Na putu neprekidnog traganja po svojoj unutrašnjosti uz pomoć već stvorene vlastite umetničke tradicije Andrea i dalje uporno korača i neprestano zaokružuje svoju senku.
Dragan Hajrović , jul 2005.